петак, 5. мај 2017.

Azerbejdzan 2017. (5. deo)



ATEŠGAH I JANAR DAG

   Tokom našeg boravka u Bakuu napravili smo i mali izlet po poluostrvu Abšeron, na kome se nalazi i sama azerbejdzanska prestonica. Prvo smo otišli do Atešgaha, zorroastrijanskog ili možda hinduističkog  hrama vatre iz 17. i 18. veka. Sve do dolaska islama u ove krajeve zoroastrijanizam je bio ovde dominantna religija, što ne čudi, jer je to bila zvanična vera kod Sasanida, a praktikovana je još u ahemenidskoj Persiji. Već sam pisao o zoroastrijanizmu u putopisu iz Irana, pa da ne tupim ponovo. Uglavnom, pripadnici ove religije se opasno pale na vatru, poštuju večni plamen i kud ćeš za njih bolje mesto nego što je „The Land of Fire“.
Atešgah.

   Hram vatre u Atešgahu je podignut na mestu gde je iz više pukotina u tlu curio gas koji se nekako, ko zna kada, zapalio i tako godinama i godinama gori. Ovo svetilište je, u stvari, oblika utvrđenja, a pomenuti plamenovi gore po njegovom dvorištu. Glavna vatra izbija na sredini ovog prostora, unutar jedne manje četvrtaste kamene građevine. Skroz oko unutrašnje strane bedema raspoređene su prostorije koje su služile: sveštenicima, vernicima, hodočasnicima, ali i putnicima,  pošto je ovaj hram korišćen i kao karavansaraj. 

   U vreme kada je Atešgah izgrađen islam je bio ubedljivo glavna veroispovest na ovim prostorima, a zoroastrijanaca je bilo relativno malo. Međutim, Azerbejdzan se nalazio na jednom od krakova tzv. Puta svile, te se vest o postojanju ovoga hrama daleko pročula. Posebno je postao popularan među indijskim zoroastrijancima. Oni su, u stvari, potomci pripadnika ove religije koji su se preselili u Indiju nakon muslimanskog zauzimanja Persije. Pored toga, u to vreme je na teritoriji Azerbejdzana živeo veliki broj Indijaca, koji su se bavili trgovinom, brodogradnjom, ribarstvom. Po nekim mišljenjima oni su najzaslužniji za podizanje, odnosno obnovu hrama vatre.

   Mnogo stvari nije jasno u vezi Atešgaha, počev od toga da li je to uopšte zoroastrijanski ili se možda radi o hinduističkom svetilištu. Jebiga, kada i u hinduizmu, valjda, ima neka grana koja se loži na vatru i sveti plamen. Brojni putopisci su ostavili zabeleške o tome kako je ovo sveto mesto bilo puno Indusa koji su se klanjali Rami, Krišni i Hanumanu. Ti isti putopisci su zapisali i to da su većinu hodočasnika iz Indije činili potomci Persijanaca koji su emigrirali u Indiju. Verovatno je ovde došlo do simbioze ove dve religije. Postoji i nekoliko natpisa na zidovima hrama i to na sanskritu ili pendzabiju, kao i jedan na persijskom. Na jednom od tih natpisa piše da se radi o svetom mestu za Hinduse i Sike, a da je posvećeno nekakvom svetom plamenu – Jwali Ji. Na drugom natpisu se pominje Ganeš.
Atešgah.


   Zanimljiv mi je bio ovaj hram i potrajalo je dok sam ga celog obišao. U prostorijama koje se nalaze duž unutrašnje strane bedema smeštena je postavka sa raznim predmetima, kao i veći broj, ne tako loših, voštanih lutaka, koje treba da dočaraju nekadašnji život u ovom svetilištu.
Atešgah.

   Posle Atešgaha otišli smo do Janar daga, odnosno „Plamteće planine“. Radi se o jednom brdu u čijem podnožju izbija vatra u dužini od nekih desetak metara. I ovde je razlog za to isti kao i u Atešgahu, tj. gas. O ovim fenomenima čestim u Azerbejdzanu pisao je još Marko Polo kada je ovde prolazio, a mnogo vekova kasnije i Aleksandar Dima. 
Janar dag.


   I Atešgah i Janar dag se nalaze u predgarđu Bakua, koje se zove Surahani, a koje je poznato po eksploataciji nafte, kao uostalom i veći deo Abšeronskog poluostrva. Gomile naftnih bušotina i nisu posebno lep prizor, pa su se azerske vlasti potrudile da ove u okolini glavnog grada sakriju visokim ogradama. Naftni biznis u Azerbejdzanu je pokrenut u vreme carske Rusije, međutim Baku je Rusima zapao za oko i pre naftne pomame. Njega je 1720. zbog svog strateškog položaja zauzeo Petar Veliki i držao nekoliko godina. Baku je u potpunosti pripao ruskom carstvu nakon potpisivanja Gulistanskog mira 1813. godine (mir između Irana i Rusije). A, onda u drugoj polovini 19. veka, kada su shvatili da smrdljiva nafta koja okružuje grad ima i druge namene, sem da se koristi za pravljenje baklji i teranje muva sa stoke, Baku je doživeo pravi bum.
   Godine 1870. ruska država je otvorila naftna polja Azerbejdzana i međunarodnim kompanijama, te dolaze belosvetski naftaši, kao što su braća Nobel, Rotšildi i slični. Kažu da je zahvaljujući ovdašnjoj nafti stvoren Šel i Standard Oil, odnosno da je za bogatstvo Rokfelerovih umnogome zaslužna azerbejdzanska nafta.
   Zbog ozbiljne eksploatacije nafte bilo je potrebno još radne snage, pa su se ovde doselili brojni Rusi, Gruzijci, Oseti i drugi. Na početku 20. veka Baku je podmirivao polovinu svetske potražnje za naftom. Zbog ovog dragocenog goriva izgrađena je pruga do Batumija i tako je došlo do povezivanja Kaspijskog i Crnog mora.
   Gde je nafta tu je i lova, te su po Bakuu počeli da niču luksuzni hoteli, pozorišta, restorani i raznorazne palate novopečenih bogataša. To je dovelo do toga da ova stara islamska varoš sa malim kamenim kućama i uskim uličicama dobije i široke bulevare i  raskošne građevine evropskog tipa. Neki tadašnji putopisac reče da je Baku mešavina ruske, islamske i evropske arhitekture, bogatstva i siromaštva, istoka i zapada.
   Kasnije će Baku zbog svoje nafte zapasti za oko i Hitleru. Postoji fotografija iz 1942. godine na kojoj firer seče ogromnu tortu u obliku Kavkaza i uzima parče na kojem piše Baku. Hitleru je dobro išao plan zauzimanja azerbejdzanskih naftnih izvora, a onda je budaletina rešila da osvoji grad koji je nosio ime njegovog ljutog rivala Staljina.

1 коментар:

  1. Hahaha, gde će bolju zabavu ložači na vatru da nađu do u zemlji vatre, hahahaha, koji si ti lik. :D Ova žuta figurica i jeste neko hindu božanstvo. E sad, da li je Višnu ili Šiva, nisam 100%:

    ОдговориИзбриши