среда, 18. мај 2016.

Transilvanija 2016. (14. deo)



ARAD


   Iz Maramureša smo prvo otišli do Alba Julije iliti Đulafehervara, odnosno Beograda. Planirali smo da malo obiđemo ovo mesto i da u njemu prenoćimo. Kružili smo neko vreme kolima po Alba Juliji tragajući za odgovarajućim smeštajem. U stvari, jedini kriterijum bio je da nam odgovara cena. Nismo baš bili uspešni u toj potrazi, ali smo zato obišli pola grada i shvatili da nikog od nas Alba Julija nešto posebno ne oduševljava, te smo rešili da je zajebemo i krenuli ka Banata i našem sledečem odredištu – Aradu. 
Arad.

   Arad je grad od oko 160.000 stanovnika, tipičan srednjoevropski grad, za kojima baš i nisam lud, ali njega sam i te kako želeo da posetim. Zašto? Pa, zato jer je Arad nekada bio “srpski” grad. Eto zato! Recimo 1720. godine, ako je verovati rumunskim podacima, u njemu je živelo 177 rumunskih porodica, 162 srpske i 35 mađarskih. Jedan od razloga za ovoliki broj Srba u ovom gradu, kao uostalom i uopšte u rumunskom delu Banata, leži u tome što je nakon Karlovačkog mira 1699. godine reka Moriš postala granica između Habsburškog i Osmanlijskog carstva, a Arad je postao centar graničnih trupa, u kojima su mahom služili Srbi.
Arad.

   Najveći broj ovdašnjih Srba napustio je Pomorišje kada su sredinom 18. veka rasformirani granični odredi. Srbi, profesionalni vojnici, nisu hteli da postanu kmetovi i da se bave drugim poslovima, te su se odselili u Rusiju, gde su formirali Novosrbiju i Slavenosrbiju i nastavili da se bave vojničkim zanimanjem.
   Srbi iz Panonije, koji su godinama uspešno odolevali mađarizaciji i pokatoličenju, u novom pravoslavnom, slovenskom okruženju brzo su se stopili i već druga generacija njihovih potomaka postali su Rusi. Inače, Slavenosrbija se nalazila u Luganskoj oblasti, odnosno na teritoriji koja se nedavno pobunila protiv nove ukrajinske marionetske, prozapadne vlasti i odcepila od Ukrajine. Da li je slučajno što su se u ovom modernom ustanku, između ostalih digli i potomci nekadašnjih srpskih profesionalnih ratnika? Ja mislim da nije, geni su to.
   Vratimo se Banatu i Aradu. Naravno, nisu svi Srbi iz Arada i Pomorišja otišli u Rusiju. Ostalo ih je dosta i dugo su bili prilično brojni, međutim vreme je činilo svoje, kao i rumunizacija i postepena, ali sigurna asimilacija i tako danas u ovom gradu živi samo 800 Srba.
Arad.

   Istog dana po dolasku u Arad prošetali smo se glavnom dugačkom gradskom avenijom, koja vodi od pozorišta, pa sve do velike i moderne pravoslavne crkve posvećene sv. Trojici. Usput smo videli silna univerzitetska zdanja, kojekakve državne zgrade, katoličku i protestantsku crkvu, nekadašnje palate itd. Nešto od tih građevina projektovao je čuveni ovdašnji arhitekta srpskog porekla, Milan Tabaković. Već sam više puta pominjao da mi je preko glave tih srednjoevropskih gradova kao što je ovo mesto, ali to je moj problem. Arad je bez sumnje pravi grad, koji ima čime da se podiči.
Crkva sv. Trojice.

   Sutradan smo prvo otišli do srpske crkve sv. Petra i Pavla iz 1702. godine. Izgradio ju je Jovan Popović, komandant srpskih graničara Pomoriške krajine, junak bitke kod Sente, u kojoj su Austrijanci pod komandom Eugena Savojskog pobedili Turke. Jovan Popović je zbog ratnih zasluga dobio od cara Josifa I plemićku titulu i postao rodonačelnik porodice Tekelija. U ovoj crkvi sahranjen je i njegov praunuk, najpoznatiji aradski Srbin Sava Tekelija (1761 – 1842), prvi srpski doktor prava, veliki dobrotvor, zadužbinar i borac za srpske nacionalne interese. Smatrao je obrazovanje najbitnijim za budućnost srpskog naroda i finansirao je školovanje srpske omladine, ne bi li stvorio što više intelektualaca među Srbima. Pomagao je svom snagom Maticu srpsku, čiji je bio doživotni predsednik i kojoj je ostavio svoju imovinu. Osnivač je Tekelijanuma 1838. godine u kome su se školovali siromašni srpski đaci iz svih srpskih krajeva. Na primer, Nikola Tesla je u tekelijanumu živeo skoro tri godine.
Bista Save Tekelije.

Crkva sv. Petra i Pavla.

   Nakon razgledanja ove crkve prešli smo reku Moriš i uputili se ka aradskoj tvrđavi. U pitanju je fortifikacija iz 18. veka u kojoj je od 1914. do 1918. bilo zatočeno oko 15.000 Srba, mahom iz Bosne i Hercegovine, ali i iz ostalih srpskih krajeva. Osim Srba bilo je u ovom logoru i nešto malo pripadnika drugih slovenskih naroda. Uslovi u kazmatima tvrđave su bili užasni, izbijale su razne zarazne bolesti, logoraši su prebijani, mučeni, okivani, žene su silovane. Zbog svega toga umiralo se svakodnevno. Prema podacima srpske crkve iz Arada u ovom logoru stradalo je 4.317 Srba. Negde sam naišao na podatak da je jedan od zatočenika u aradskoj tvrđavi bio i brat Gavrila Principa.
Spomen ploča Srbima stradalim u aradskoj tvrđavi.

Aradska tvrđava.

   Na žalost, uspeli smo da stignemo samo do ulaza u utvrđenje, pošto je u njemu smeštena vojska i ljubazni rumunski oficir nam je tu rekao da dalje nećemo moći, te smo se vratili u grad. Još neko vreme smo šetali Aradom, obavili malu kupovinu, a zatim seli u auto i krenuli kući. Prošli smo kroz Temišvar, još jedan “srpski” grad, u kome nismo stajali pošto sam ga prošpartao pre par godina. U Srbiju smo ušli kod Srpske Crnje. Usledio je prolazak pored spomenika Rokiju Balboi u Žitištu, pa kroz “olimpijsko” selo Klek, zatim Zrenjanin i stigosmo u Beograd.
Most preko Moriša.

2 коментара:

  1. Niste otišli do crkava Bukovine? Šteta! Kada se odatle cepne prečicom preko planina do Maramureša, priroda je fantazija!
    Mi smo izašli na Temišvar, tu ostali jedno jutro, posetili na brzaka. Ni ja ne volim te hungaroring stilove gradnje, bzvz su mi. Na trgu smo naleteli na jednog sredovečnog Srbina koji tu živi od pametiveka. Nekako smoran čovek bio, nije bio ni voljan da preterano priča, zbrisao kad sam počeo da ga propitujem raznorazne stvari. :D

    ОдговориИзбриши
  2. Crkve Bukovine su ostavljene za jesen u sklopu obilaska Moldavije.

    ОдговориИзбриши