понедељак, 14. март 2016.

Albanija 2007. (6. deo)



SARANDA, BUTRINT I ĐIROKASTRA


   Iz Valone otišli smo u Sarandu, koja nam je bila baza za jug Albanije. Radi se o poznatom turističkom mestu na obali mora. Svoje ime duguje nekadašnjem manastiru posvećenom Četrdesetorici mučenika iz Sevasteje, koga su saveznici srušili u bombardovanju tokom II svetskog rata. Grad ima oko  40.000 stanovnika, od čega je Grka preko 40 %, ali uprkos tome nemaju školu na grčkom jeziku, što dovoljno kazuje kakav je odnos prema ovoj nacionalnoj manjini. Saranda uz Đirokastru predstavlja centar grčke zajednice u Albaniji. Da u gradu ima toliko Grka odmah se primeti, pošto je sve čistije, uređenije, lepše. U Albaniji očito ne važi parola što južnije to tužnije”. Ovde je sever glibaviji i zapušteniji.
Saranda.

   Prijao mi je boravak u Sarandi. Sunce, more, šetnja rivom, cirkanje kapućina po kafeima uz obalu, uživanje u plodovima mora i dobrim šiptarskim pivima, ma milina. Treba se ponekad i odmoriti od razgledanja kojekakvih znamenitosti!
Venecijanska kula u Butrintu.
Butrint.

   Iz Sarande smo napravili izlet do Butrinta. U pitanju je još jedan antički lokalitet u Albaniji. Butrint iliti Butrotum nalazi se na jednom poluostrvu jezera Pelodes, na samom kanalu koji ovo jezero povezuje sa morem. Osnovali su ga stari Grci. Ime mu se povezuje sa grčkom rečju “bous” (bik). Prema mitologiji kada je Prijamov sin Helen putovao iz Troje, zaustavio je svoj brod negde na epirskoj obali, sa namerom da žrtvuje bika. Prilikom klanja ranjeni bik se oteo, skočio u more, isplivao na obalu i tu uginuo. Helen je protumačio ovaj događaj kao božanski znak i mesto na kome je skončao bik nazvao Butrotum.
Lavlja vrata u Butrintu.

   Mnogo mi se dopao ovaj lokalitet, a obišao sam ih podosta po belom svetu. Sačuvano je mnogo toga i to iz raznih perioda, počevši još od tih drevnih vremena kada su stari Grci osnovali grad, pa do spomenika iz 19. veka. Spomenuću samo neke od njih: gradski bedemi, rimske terme, teatar, pritaneum (upravna zgrada), stoa, nekoliko hramova (Asklepija, Minerve), gimnazijum, tj. palestra (ancient gym), fontana Junije Rufine sa sumpornom vodom, nimfeon, vizantijska krstionica (jedna od najvećih ikada pronađenih), ranohrišćanska bazilika, razne srednjovekovne građevine, venecijanska kula i na kraju Ali Pašina tvrđava. Što bi se reklo ima po nešto za ljubitelje svih perioda istorije.
Ostaci bazilike u Butrintu.
   Inače, lokalitet se nalazi u gustom zelenilu, za razliku od većine drugih, koji su najčešće na nekim golim površinama. Zapravo tokom ove posete manji deo ovog nalazišta bio je pod vodom, što nije tako redak slučaj, s obzirom da je u pitanju močvarni kraj. Plavljenje, prouzrokovano jakim zemljotresom, bilo je razlog da se u jednom trenutku u prošlosti, centar grada pomerio ka sredini poluostrva, tj. ka višem delu. Osim samog lokaliteta dopalo mi se i  jezero kao i okolina.
Jezero Pelodes.

   Relativno blizu Sarande nalazi se Đirokastra. Nekada se ovo mesto zvalo Argirokastro, što je moglo da se prevede kao “Srebrni grad”. Danas ga zovu “Kameni grad”, zbog svojih starih balkanskih kuća, koje imaju kamene krovove. Baš zbog tih kuća iz 17., 18. i 19. veka Đirokastra je stavljena na Uneskovu listu  svetske kulturne baštine. Radi se o karakterističnim balkanskim, ili, možda, bolje reći osmanskim građevinama sa doksatima, s tim što ove, kao što već rekoh, imaju kamene krovove. 
Đirokastra.

   E ovakva mesta baš volim! Pravo, autentično, sa nekim svojim šmekom. Mnogo mi se dopala Đirokastra. Uživao sam dok sam se muvao njenim uskim kaldrmisanim ulicama i žao mi je što nisam ovde malo duže boravio, ali što reče jedan poznati pisac “Ne mogu se pomiriti dve oprečne želje, da se ostane u svim mestima i da se stigne na sva mesta”. Postoji u gradu, tačnije iznad njega i tvrđava, ali u Đirokastri nije štos u utvrđenjima, crkvama i ne znam kakvim kulturno istorijskim građevinama, već ovde svaka kuća, pa i one u lošem stanju, a i takvih ima podosta,  predstavlja  vredan spomenik prošlosti. Iako oduševljen ovim gradom, moram da spomenem da se on ipak nalazi u Albaniji, te nije retko među tim fenomenalnim starim zdanjima naići na neku modernu, bezveznu i najčešće ružnu kuću, koja štrči i kvari opšti ambijent. Bilo je i onih za koje je pitanje koliko će još uopšte opstajati. Ma, i pored svega toga dobra je Đirokastra.
Đirokastra.

   Inače, u ovom mestu je rođen i Enver Hodza, a u njegovoj rodnoj kući sada je smešten etnografski muzej. Kao što već spomenuh, Đirokastra je drugi od dva centra grčke zajednice u Albaniji. Šiptarske vlasti kažu da Grci čine 10 % ukupnog stanovništva grada, a Grci tvrde da ih ima 32 %. S obzirom na opšte poznatu “brigu” albanske države prema nacionalnim manjinama, sklon sam da više verujem grčkim brojkama. Nekada su Grci, zajedno sa Cincarima, bili većina u Đirokastri. Kada su svetske sile, nakon balkanskih ratova, oblast Đirokastre, Sarande i Korče pripojili novostvorenoj Albaniji, Grci iz ovih krajeva su proglasili Autonomnu republiku Severni Epir, koja je na žalost bila kratkog veka.
   Boravak u Đirokastri ostaće mi upamćen i po odličnoj jagnjetini u jednom ovdašnjem restoranu.
Đirokastra.

1 коментар: