уторак, 15. март 2016.

Albanija 2007. (7. deo)



BERAT I ELBASAN


   Berat je grad koji se, zajedno sa Đirokastrom, nalazi na Uneskovoj listi svetske kulturne baštine. Baš kao i Đirokastra, Berat je na tom spisku zbog stare otomanske arhitekture. Kao što Đirokastru zovu “kameni grad”, tako Berat krasi epitet “grad sa 1001. prozorom”. Međutim, Berat ima i srednjovekovnu tvrđavu  sa dvadesetak starih crkava.
Beratska tvrđava.

   Smatra se da se na ovom mestu nalazila Antipatra, odnosno makedonsko uporište nazvano po Antipatru, vojskovođi Aleksandra Velikog i kasnije njegovom nasledniku, tj. jednom od dijadoha. U 5. veku Teodosije II će ovo mesto preimenovati u Pulheropolis, po svojoj sestri Pulheriji. U 7. veku nosiće ime Beligrad, što jasno ukazuje na njegovo slovensko stanovništvo. Osmanlije su ga zvali Beligrad Arnavuti. Današnji naziv Berat je samo varijanta tog turskog imena.

   Beratska tvrđava je smeštena 187 metara iznad grada. Njeni bedemi su ojačani sa 24 kule. Podigli su je Vizantijci, a s obzirom da je trajala vekovima koristili su je svi koji su kroz burnu istoriju vladali ovim prostorima, pa samim tim i Srbi, nakon Dušanovih osvajanja.

   Kao što već rekoh, u utvrđenju ima na desetine starih crkava i mi smo ih redom jednu po jednu obilazili. Mnoge od njih krase živopisi čuvenog ikonopisca Onufrija iz 16. veka. Od svih tih silnih bogomolja na mene je najjači utisak ostavila crkva posvećena sv. Trojici, od koje se pruža sjajan pogled na podnožje i reku Osum koja prolazi kroz grad. 
Crkva sv. Trojice.

   U beratskoj tvrđavi postoji i muzej posvećen pomenutom Onufriju, koji me i nije oduševio. Šta ću kada mene ikone, pa često i freske, kao i crkveni muzeji i riznice sa raznim epitrahiljima, krstevima, kadionicama, crkvenim knjigama i sličnim stvarima ne zanimaju. Kad smo već kod crkvenih knjiga, treba reći da je Berat poznat i po nekoliko iluminiranih rukopisa, od kojih su najpoznatiji tzv. Purpurni i Zlatni kodeks.

   Onufrijev muzej mi nije bio zanimljiv, ali mi je sama tvrđava i te kako bila interesantna. Ona nije samo puka istorijska znamenitost, utvrđenje kakvih ima kolko hoćeš, već se u njoj i danas živi. Inače, žitelji tvrđave su pravoslavci. Sve kuće unutar tvrđave su stare i kada bi se izbacile po neke sitnice, kao što su žice, kablovi, antene, metalna tankovi sa vodom po krovovima, čovek bi pomislio da je u srednjem veku.
Berat.

   Pri povratku iz Albanije nakratko smo stali u Elbasan, zbog crkve sv. Marije, u kojoj su se jedno vreme čuvale mošti prvog srpskog sveca Jovana Vladimira. On je bio vladar Duklje. Njegovu državu osvojio je car Samuilo, a njega zarobio. U zarobljenišvu se u Vladimira zaljubila careva ćerka Kosara. Onda su se njih dvoje venčali, a Samuilo je vratio Jovana Vladimira na presto Duklje, doduše kao vazala. Tako kaže romansirana verzija istorije, a realnija varijanta ukazuje na mnogo pragmatičnije razloge za ovo venčanje. Vizantijski car Vasilije II, kasnije poznat kao Bugaroubica, naneo je ključni poraz Samuilu u bici na Belasici 1014. godine. Malo kasnije Samuilo je umro, a vlast je preuzeo njegov sinovac Jovan Vladislav. E, taj Jovan Vladislav je na prevaru 1016. godine ubio Jovana Vladimira kod jedne crkve u Prespi, gde mu je i odsečena glava. Nedugo posle ovog ubistva Jovan Vladimir je proglašen za sveca, kao što već rekoh prvog srpskog. Njegov praznik slavi se 22. maja, odnosno datuma kada je ubijen.
Elbasanska tvrđava.
Crkva sv. Marije u Elbasanu.

   Kratko smo se zadržali u Elbasanu, samo kolko da pronađemo crkvu sv. Marije, tako da smo malo toga videli od ovoga grada. Na svu sreću, parkirali smo se blizu velike Elbasanske tvrđave, tako da, eto, bacili smo pogled i na nju. Deo oko crkve kojim smo se promuvali je neuređen, prljav, prava pravcata kasaba. Kada ovo kažem, da me ne shvatite pogrešno, ne mislim ništa loše, šta više volim da prođem ovakvim delovima grada. Uzane ulice, neasfaltirane, sa visokim ofucanim zidovima, nemarno okrečenim u belo i musava dečurlija koja se igra među razbacanim smećem. Eto takav je otprilike ambijent. Malo sam popričao i sa jednom grupicom taksista kojima je bila prilično čudna naša pojava na ovom mestu. Jedan od njih mi je u poverenju rekao, nakon što su saznali da smo iz Srbije, da mnogo više mrzi Makedonce od nas Srba. Nisam mu ništa rekao osim što sam se nasmejao. Šta da mu kažem, “mrzim i ja vas”?! Jebiga, ovo je trebalo da bude kompliment, jer ovaj nesretnik nije imao nameru da me uvredi. Ovu njegovu rečenicu sam protumačio u fazonu, kao dobro je, niste prvi na mojoj rang listi balkanskih nacija koje mrzim, nije to tako loše. Inače, moram da napomenem da niko od svih nas tokom ovog našeg proputovanja po Albaniji nije doživeo nijednu jedinu, ni najmanju neprijatnost.
Elbasan.

   Posle razglednja crkve sv. Marije ukrcali smo se u autobus i krenuli put Makedonije. Tako se završilo ovo naše putovanje kroz Albaniju. 
Albanski bunkeri.

понедељак, 14. март 2016.

Albanija 2007. (6. deo)



SARANDA, BUTRINT I ĐIROKASTRA


   Iz Valone otišli smo u Sarandu, koja nam je bila baza za jug Albanije. Radi se o poznatom turističkom mestu na obali mora. Svoje ime duguje nekadašnjem manastiru posvećenom Četrdesetorici mučenika iz Sevasteje, koga su saveznici srušili u bombardovanju tokom II svetskog rata. Grad ima oko  40.000 stanovnika, od čega je Grka preko 40 %, ali uprkos tome nemaju školu na grčkom jeziku, što dovoljno kazuje kakav je odnos prema ovoj nacionalnoj manjini. Saranda uz Đirokastru predstavlja centar grčke zajednice u Albaniji. Da u gradu ima toliko Grka odmah se primeti, pošto je sve čistije, uređenije, lepše. U Albaniji očito ne važi parola što južnije to tužnije”. Ovde je sever glibaviji i zapušteniji.
Saranda.

   Prijao mi je boravak u Sarandi. Sunce, more, šetnja rivom, cirkanje kapućina po kafeima uz obalu, uživanje u plodovima mora i dobrim šiptarskim pivima, ma milina. Treba se ponekad i odmoriti od razgledanja kojekakvih znamenitosti!
Venecijanska kula u Butrintu.
Butrint.

   Iz Sarande smo napravili izlet do Butrinta. U pitanju je još jedan antički lokalitet u Albaniji. Butrint iliti Butrotum nalazi se na jednom poluostrvu jezera Pelodes, na samom kanalu koji ovo jezero povezuje sa morem. Osnovali su ga stari Grci. Ime mu se povezuje sa grčkom rečju “bous” (bik). Prema mitologiji kada je Prijamov sin Helen putovao iz Troje, zaustavio je svoj brod negde na epirskoj obali, sa namerom da žrtvuje bika. Prilikom klanja ranjeni bik se oteo, skočio u more, isplivao na obalu i tu uginuo. Helen je protumačio ovaj događaj kao božanski znak i mesto na kome je skončao bik nazvao Butrotum.
Lavlja vrata u Butrintu.

   Mnogo mi se dopao ovaj lokalitet, a obišao sam ih podosta po belom svetu. Sačuvano je mnogo toga i to iz raznih perioda, počevši još od tih drevnih vremena kada su stari Grci osnovali grad, pa do spomenika iz 19. veka. Spomenuću samo neke od njih: gradski bedemi, rimske terme, teatar, pritaneum (upravna zgrada), stoa, nekoliko hramova (Asklepija, Minerve), gimnazijum, tj. palestra (ancient gym), fontana Junije Rufine sa sumpornom vodom, nimfeon, vizantijska krstionica (jedna od najvećih ikada pronađenih), ranohrišćanska bazilika, razne srednjovekovne građevine, venecijanska kula i na kraju Ali Pašina tvrđava. Što bi se reklo ima po nešto za ljubitelje svih perioda istorije.
Ostaci bazilike u Butrintu.
   Inače, lokalitet se nalazi u gustom zelenilu, za razliku od većine drugih, koji su najčešće na nekim golim površinama. Zapravo tokom ove posete manji deo ovog nalazišta bio je pod vodom, što nije tako redak slučaj, s obzirom da je u pitanju močvarni kraj. Plavljenje, prouzrokovano jakim zemljotresom, bilo je razlog da se u jednom trenutku u prošlosti, centar grada pomerio ka sredini poluostrva, tj. ka višem delu. Osim samog lokaliteta dopalo mi se i  jezero kao i okolina.
Jezero Pelodes.

   Relativno blizu Sarande nalazi se Đirokastra. Nekada se ovo mesto zvalo Argirokastro, što je moglo da se prevede kao “Srebrni grad”. Danas ga zovu “Kameni grad”, zbog svojih starih balkanskih kuća, koje imaju kamene krovove. Baš zbog tih kuća iz 17., 18. i 19. veka Đirokastra je stavljena na Uneskovu listu  svetske kulturne baštine. Radi se o karakterističnim balkanskim, ili, možda, bolje reći osmanskim građevinama sa doksatima, s tim što ove, kao što već rekoh, imaju kamene krovove. 
Đirokastra.

   E ovakva mesta baš volim! Pravo, autentično, sa nekim svojim šmekom. Mnogo mi se dopala Đirokastra. Uživao sam dok sam se muvao njenim uskim kaldrmisanim ulicama i žao mi je što nisam ovde malo duže boravio, ali što reče jedan poznati pisac “Ne mogu se pomiriti dve oprečne želje, da se ostane u svim mestima i da se stigne na sva mesta”. Postoji u gradu, tačnije iznad njega i tvrđava, ali u Đirokastri nije štos u utvrđenjima, crkvama i ne znam kakvim kulturno istorijskim građevinama, već ovde svaka kuća, pa i one u lošem stanju, a i takvih ima podosta,  predstavlja  vredan spomenik prošlosti. Iako oduševljen ovim gradom, moram da spomenem da se on ipak nalazi u Albaniji, te nije retko među tim fenomenalnim starim zdanjima naići na neku modernu, bezveznu i najčešće ružnu kuću, koja štrči i kvari opšti ambijent. Bilo je i onih za koje je pitanje koliko će još uopšte opstajati. Ma, i pored svega toga dobra je Đirokastra.
Đirokastra.

   Inače, u ovom mestu je rođen i Enver Hodza, a u njegovoj rodnoj kući sada je smešten etnografski muzej. Kao što već spomenuh, Đirokastra je drugi od dva centra grčke zajednice u Albaniji. Šiptarske vlasti kažu da Grci čine 10 % ukupnog stanovništva grada, a Grci tvrde da ih ima 32 %. S obzirom na opšte poznatu “brigu” albanske države prema nacionalnim manjinama, sklon sam da više verujem grčkim brojkama. Nekada su Grci, zajedno sa Cincarima, bili većina u Đirokastri. Kada su svetske sile, nakon balkanskih ratova, oblast Đirokastre, Sarande i Korče pripojili novostvorenoj Albaniji, Grci iz ovih krajeva su proglasili Autonomnu republiku Severni Epir, koja je na žalost bila kratkog veka.
   Boravak u Đirokastri ostaće mi upamćen i po odličnoj jagnjetini u jednom ovdašnjem restoranu.
Đirokastra.

субота, 12. март 2016.

Albanija 2007. (5. deo)



ARDENICA I APOLONIJA


   Iz Drača smo se uputili ka Valoni, s tim što smo usput stali kod manastira Ardenica. Podigao ga je Andronik II Paleolog 1282. godine, na mestu gde se nekada nalazio hram posvećen Artemidi. Smatra se da to ime Ardenica duguje ovoj grčkoj boginji. Inače, manastir je tokom svoje duge istorije više puta prepravljan, i da budem iskren, nije mi bio posebno interesantan. Međutim, bila mi je zanimljiva freska iz 1731. godine na kojoj se nalazi molitva ispisana na četiri jezika: latinskom, grčkom, cincarskom i albanskom, ali grčkim alfabetom. Ovaj natpis predstavlja najstariji albanski tekst ispisan u bilo kojoj crkvi. Ha, ha, ha! Kako, bre, to, kada su Albanci, “potomci” Ilira, starosedelaca Balkana, a prvi tekst na njihovom jeziku u nekoj crkvi napisan tek u 18. veku?! Inače, manastir Ardenica je poznat i po tome što se u njemu 1451. godine venčao Skenderbeg.
Ardenica.

   Sledeća stanica bila je Apolonija. Ovaj antički grad osnovali su stari Grci, Korinćani ili Korkirani (Krfljani), po jednima u 7. veku pne., a po drugima u 6. veku pne. Vrlo brzo Apolonija je postalo važno i prosperitetno naselje. Jedan od razloga za procvat ovog grada bilo je i to što se u njegovoj blizini nalaze velika ležišta bitumena, koji i danas spada među glavne izvozne artikle Albanije. Apolonija je bila u tesnim vezama sa rimskom državom. U njoj su bile stacionirane legije za vreme rata sa makedonskim kraljem Filipom V, kao i tokom Cezarevog sukoba sa Pompejom. Grad je imao univerzitet koji su pohađali Oktavijan Avgust i Mecena, a u 5. veku bio je sedište episkopa. Inače, Apolonija se nalazila na čuvenom putu Via Egnacija, što je sigurno doprinelo da postane tako važna luka i trgovinski centar.
   Ono što danas može da se vidi na ovom arheološkom lokalitetu potiče uglavnom iz rimskog perioda. Na prvom mestu je buluterion, odnosno spomenik Agonotetsa, čija je prednja fasada gotovo u potpunosti sačuvana, doduše uz rekonstrukciju. Buluterion je zgrada u kojoj su održavane skupštine. Zahvaljujući sačuvanom natpisu na ovoj građevini znamo da ju je podigao, u poslednjoj četvrtini 2. veka, jedan ugledni zvaničnik u čast svoga brata komandanta kohorte u Siriji. Na dan inauguracije održane su gladijatorske igre u kojima je učestvovalo 25 gladijatorskih parova. 
Buluterion u Apoloniji.

   Od drugih arheoloških ostataka ističu se još i odeon (malo pozorište), nimfeon, gradski bedemi, stoa itd. Da malo razbije monotoniju od silne antike pobrinula se manastirska crkva sv. Marije iz sredine 13. veka. Ispod portika, koji okružuje crkvu, smešten je lapidarijum sa nalazima iskopanim na ovom lokalitetu.
Crkva sv. Marije u Apoloniji.

   Posle Apolonije odvezli smo se do Valone. Valona je druga po veličini luka u Albaniji i ima više od 100.000 stanovnika. Moja prva asocijacija kada se spomene ovaj grad je njegov fudbalski klub Fljamurtari, koji je davne 1987. godine izbacio Partizana iz kupa UEFA. Čak se sećam i imena onog Sokolja Kušte, koji je zabio neviđenu golčinu u rašlje Omeroviću. U to vreme jugoslovenski fudbal je bio nešto i ovo izbacivanje Grobara spada u jednu od najvećih bruka u istoriji toga kluba. Ha, ha, ha, neko pamti Bari, neko Fljamurtari! Probao sam da u Valoni pronađem i kupim Fljamurtarijev dres, šal, kapu, bilo šta, međutim nisam uspeo u tome, jer smo se baš kratko zadržali u ovom gradu

Albanija 2007. (4. deo)



DRAČ


   Drač je drugi po veličini albanski grad i najveća luka ove zemlje. Ima oko 200.000 stanovnika. Osnovali su ga stari Grci pod imenom Epidamnos, a Rimljani su mu promenili ime u Dirahion. Rimljane je nasledila Vizantija, a osim njih Drač su držali i Samuilo, Normani, Venecijanci. Tokom latinske okupacije Carigrada Drač je bio u rukama Epirske despotovine. Bio je i naš i to u više navrata. Kratko su njime vladali španski najamnici tzv. Navarske kompanije. Na kraju, kao i ostatak Balkana, našao se unutar Osmanlijskog carstva. Nasmejao me je jedan zapis iz tih srednjovekovnih vremena, tačnije iz 14. veka, nekog zapadnoevropskog hodočasnika, koji se ovde zaustavio na svom putu za Svetu zemlju. On je napisao da u gradu žive: Grci, Latini, perfidni Jevreji i varvarski Albanci.
Venecijanska kula.

   I u 20. veku ovo mesto je prelazilo iz ruke u ruku. Opet je jedno vreme bilo naše, tokom I balkanskog rata, pa albansko (prvi put od osnivanja), zatim italijansko, pa austrougarsko za vreme I svetskog rata. Kada je počeo II svetski rat Drač je, kao i ostatak Albanije, anektirala Italija. Po italijanskoj kapitulaciji zauzeli su ga Nemci.
Vizantijski bedemi i današnje kuće.

   Drač je danas centar albanskog turizma i to masovnog i posledice toga su vidljive. Hotela ima koliko hoćeš, kao i raznoraznih pratećih objekata potrebnih hordama turista. Kada se na to doda šiptarski smisao za uređenost i urbanizam, jasno je da ovaj grad nije mesto zbog koga ćete pasti na teme. 
Amfiteatar.

   Ipak sam centar je sačuvao nešto od svoje autentičnosti, a ima i dosta toga drevnog da se vidi. Na prvom mestu je amfiteatar iz II veka, koji je mogao da primi oko 20.000 posetilaca. Sačuvan je u gotovo celoj svojoj veličini, s tim što, nažalost, sedišta nisu preživela. Tokom vizantijskog perioda ova građevina je iskorišćena da se u njenoj unutrašnjosti napravi nekoliko kapela, sa zanimljivim mozaicima i freskama. Opstao je i deo rimskog foruma, zatim nešto vizantijskih bedema, kao i venecijanska kružna kula.
Mozaik u kapeli unutar amfiteatra.

   Drač mi se nije dopao, kao grad, ali mi je bilo prijatno u njemu. Dosta zanimljivih ostataka prošlosti, koji mene zanimaju, zatim sunce, more, palme, šta ćeš više! Atmosfera skoro kao i u bilo kom drugom mediteranskom mestu. Neke sitnice su ukazivale da, ipak, baš i nije kao u bilo kom drugom mestu na Sredozemlju. Na primer bosonogi, slinavi šiptarčići koji žickaju lovu, ili recimo Ciga koji se sa svojim olinjalim i bezubim medvedom šeta glavnom pešačkom promenadom.

Albanija 2007. (3. deo)



TIRANA


   Sledeća na redu bila je Tirana. Kao što sam i očekivao, albanska prestonica me nije oduševila, ali nije me ni razočarala i svakako nije mi bilo dosadno u njoj. Prvo što se vidi po ulasku u ovo mesto jesu šarene stambene zgrade. U pitanju je pokušaj nekadašnjeg gradonačelnika Tirane, a sada premijera Edija Rame, da nekako ulepša ružne građevine iz doba Envera Hodze. Po njegovim instrukcijama prekrečili su fasade tih zgrada jarkim bojama. Da su ih nešto ulepšali i nisu. Možda sada grad izgleda življe i u svakom slučaju neobično, ali sigurno se ne može reći da je lep.
Trg Skenderbega.

   Na centralnom trgu posvećenom, kome drugom nego, Skenderbegu nalazi se njegov spomenik na konju, a nekada su ovaj prostor krasile skulpture, prvo Staljina, pa Enver Hodze. Na tom trgu smešten je i Nacionalni istorijski muzej sa ogromnim mozaikom iznad ulaza. Na njemu je grupna scena u kojoj učestvuju i stari Iliri i Enverovi partizani. Svi đuture po sistemu “od paleolita do Tita”, pardon, do Enver Hodze. Postavka muzeja je posebna priča, a koncipirana je tako da se Iliri povežu sa današnjim Albancima. Međutim, nije to najgore. Da vidite samo deo posvećen srednjem veku! Tamo se, između ostalog, nalaze i velike fotografije Gračanice, Dečana, Pećke patrijaršije, a ispod tih slika piše da su to albanske srednjovekovne crkve na Kosovu. Highlight predstavlja prikaz Kosovskog boja. To je po njima bila bitka u kojoj su se Albanci suprotstavili Turcima, a na strani albanske vojske borio se i jedan srpski odred na čijem čelu je bio knez Lazar.
Nacionalni istorijski muzej.

   Što se tiče nekih starih građevina, u ovom gradu i nije bogzna šta ostalo. Sačuvana je Ethem-begova dzamija iz 19. veka, koja je bila zatvorena tokom čitavog komunističkog perioda. Otvorena je 18. januara 1991. godine i to je učinila grupa od 10.000 demonstranta. Ovaj događaj označava trenutak kada je u Albaniji srušen komunizam. Nedaleko od ove bogomolje nalazi se sahat kula, koju je takođe podigao Ethem beg. Treba spomenuti i katoličku crkvu sv. Marije, takođe iz 19. veka.
Ethem begova dzamija.



   Od Skenderbegovog trga do zgrade univerziteta pruža se široka avenija. Ovaj deo grada je vidno uređeniji od drugih delova Tirane, s tim što je u vreme moje posete trebalo paziti na šahtove, kojima su falili poklopci. Jebote, svaki drugi šaht nije imao poklopac! Za arhitekturu centralnog dela albanske prestonice mislio sam da je u potpunosti ostavština Enver Hodze. Široke ulice, trgovi, velike javne zgrade izgledali su mi kao tipični primeri komunističke gradnje. Međutim, ne radi se samo o komunističkoj arhitekturi i urbanizmu, pošto su centar grada projektovala dvojica čuvenih arhitekata iz vremena Benita Musolinija.
Sahat kula.

   Spomenuo bih još Piramidu Tirane. U pitanju je moderna građevina piramidalnog oblika, u kojoj se nalazio muzej Envera Hodze, a koju je projektovala lično njegova ćerka. Nakon pada komunizma služila je kao konferencijski centar, a tokom bombardovanja Srbije bila je korišćena kao NATO štab. Kad smo već kod NATO-a, tj. šiptarskih saveznika u otimanju Kosova, da kažem da sam u Tirani video i bistu one čupave, terorističke spodobe Adema Jašarija, koga je skenjala naša policija.
Piramida Tirane.

   Toliko o Tirani. Iz albanske prestonice otišli smo u Drač, tačnije do jednog finog hotela u zelenilu, na samoj obali mora. Hotel je, kao što rekoh, lep i prijatan, ali da bi došli do njega autobus je morao da se provlači kroz neke uske i neasfaltirane uličice. Naime, ovaj deo oko našeg hotela bio je žrtva bespravne gradnje. Kako sam čuo, nakon pobune 1996. godine, prouzrokovane kolapsom piramidalne štednje, prilikom koje je narod opustošio skladišta oružja, gomila ljudi se sjurila na obalu. Svako je zauzeo i ogradio svoje parče rivijere. Država je kasnije to legalizovala i tako je nastala ova albanska “Kaluđerica” na moru.
   Već drugog dana u Albaniji moje društvo se snabdelo, na veliko, ozbiljnom količinom Skenderbeg konjaka. Ja sam pazario karton običnog i karton nekog starog 13 godina. Tako je svako veče, nakon napornog obilaska raznih znamenitosti, organizovano spontano opuštanje uz ovo piće. Da budem iskren, zapravo su to bile žurke koje su trajale do jutarnjih časova.

четвртак, 10. март 2016.

Albanija 2007. (2. deo)



KRUJA


   Iz Skadra smo se uputili ka Kruji, iliti Kroji, opet lošim putem, po kojem su jurili raznorazni mercedesi svih mogućih modela i godišta. Po nekoj mojoj slobodnoj proceni oko 60 %  svih vozila u Albaniji napravila je ova nemačka firma. Zemlji orlova bi mnogo više odgovarao epitet “Zemlja mercedesa”. Mada, bi moglo i “Zemlja bunkera”, pošto i njih ima mašala, tačnije negde oko 800.000. Prosečna cena izgradnje jednoga bila je kao za dvosoban stan. Pa, naravno da su bili najsiromašnija zemlja u Evropi, kada su moroni stucali tolike pare na armirani beton. Ti bunkeri su različitih dimenzija i stvarno ih ima posvuda. Stekao sam utisak da se tu nije mnogo vodilo računa o njihovom strateškom postavljanju, već da su bez ikakvog reda razbacani po čitavoj državi. Pošto je teško i skupo ukloniti ove bunkere i kako su se nakon prestanka njihove upotrebe naselja širila, sada se neki od njih nalaze ljudima u sred dvorišta.
   Usput sam primetio i dosta kuća na kojima su bile istaknute po dve zastave. Jedna je uvek albanska, a druga, recimo, američka, nemačka ili neke od  zapadnoevropskih država. Objašnjeno mi je da su to gastarbajterske kuće i zato osim svoje zastave drže i zastavu zemlje u kojoj su radili i zaradili pare od kojih su podigli te građevine.
Kruja.

   I tako stigosmo u Kruju, grad na obroncima istoimene planine. Inače, ovo mesto je poznato i po tome što su u njemu ukrali sat onom američkom idiotu, Dzordzu Bušu. Mi smo u Kruju zapravo najviše došli zbog njene tvrđave, koja je bila glavno uporište Skenderbega. U utvrđenju je smešten i muzej posvećen ovom kvazi albanskom heroju. Zašto kvazi albanskom? Pa, zato što postoje jake “indicije”, da najveći šiptarski junak svih vremena u stvari nije Albanac, već Srbin. Nisam se baš udubljivao u proučavanje etničke pripadnosti Đurađa Kastriota Skenderbega, ali brojni istoričari, i to ozbiljni, a ne budaletine tipa Deretić, tvrde da je bio Srbin. Po njima on vodi poreklo od roda Branilovića iz Zete. Kako bilo da bilo, evo par činjenica o njemu i njegovoj porodici, pa vi sami prosudite. Njegovog pradedu je za lokalnog vršioca vlasti u Kanini, postavio car Dušan. Otac mu se zvao Jovan i zna se da je 1386. godine učestvovao u vojsci kneza Lazara u bici kod Pločnika protiv Turaka. Jovanova žena, tj. majka Skenderbega bila je Vojislava, poznata i kao Vojislava Tribalda. Inače, Tribalija je jedan od srednjevekovnih termina za Srbiju, izveden iz imena paleobalkanskog plemena koje je nekada naseljavalo teritoriju naše zemlje. Vojislava je bila ćerka gospodara Pologa koji je pripadao porodici Brankovića. Jovan i Vojislava su imali četiri sina: Stanišu, Repoša, Konstandina i Đurađa (Skenderbega), kao i pet ćerki: Maru, Jelenu, Mariju, Anđelinu i Vlajku. Tri od njihovih pet kćeri udale su se za srpske vladare iz loze Balšić i Crnojević. Dodajmo tome i da je Skenderbegov sin jedinac Jovan II oženio Jerinu Branković. Idemo dalje. Tokom ratovanja despota Stefana Lazarevića sa Mlečanima, Jovan je u pomoć srpskom despotu poslao vojsku na čijem čelu je bio njegov sin Staniša. Zatim, do dana današnjeg sačuvana su pisma koja je Skenderbegov otac poslao Dubrovčanima, pisana na srpskom jeziku. Jovan je takođe na srpskom napisao i povelju iz 1426. godine kojom dodeljuje Hilandaru prihode od dva sela u današnjoj Makedoniji, kao i potvrdu da on i njegovi sinovi mogu ne samo da borave već i da se izdržavaju od manastirskih resursa. Repoš, Jovanov sin i Skenderbegov brat, će i preminuti u ovom srpskom manastiru. Kasnije će se i sam Jovan zamonašiti u Hilandaru, gde će i ispustiti dušu i biti sahranjen, baš kao i njegov sin. To bi bilo to, da ne tupim više, kao što rekoh, koje je bio nacionalnosti najveći Albanski heroj, procenite sami.
Tvrđava u Kruji.

   Elem, unutar tvrđave u Kruji nalazi se muzej posvećen Skenderbegu. Sve je odrađeno, onako bogato i sa ciljem da se veliča i neguje njegov kult. Inače, ovaj mit o Skenderbegu nastao je tek krajem 19. veka zarad potrebe stvaranja albanske države. U nedostatku nekog pravog albanskog srednjovekovnog baje, kralja ili junaka uzeli su Đurađa. A, onda su albanski ideolozi, istoričari i drugi vrli naučnici zavrnuli rukave i prionuli na posao da ga albanizuju i od njega stvore nacionalnog heroja. Mora da se prizna da su bili uspešni u toj raboti. Kao što sam već spomenuo muzej Skenderbega je velik, raskošan, pun raznih predmeta iz vremena Đurađa Kastriota. Ima tu koliko hoćeš raznog oružja, mačeva, kopalja, pancira, ali dosta od toga su replike, uključujući i čuveni Skenderbegov šlem sa glavom kozoroga, kao i njegov mač. Originalni šlem i mač sada su u Kunsthistoriše muzeju u Beču i imao sam priliku da ih vidim uživo. Ovaj muzej u Kruji je krcat, osim ovim što originalnim što “neoriginalnim” predmetima i kojekakvim modernim skulpturama, slikama, muralima i sličnim stvarima.
   Na kraju sam malo obišao i sam grad i promuvao se simpatičnim starim, tj. obnovljenim bazarom.
Bazar u Kruji.

Albanija 2007. (1. deo)



SKADAR


   Albaniju sam posetio, sada već davne, 2007. godine. Bilo je to jedno čudno grupno putovanje, na koje sam otišao sa većom grupom svojih kolega. Može da se kaže da je u pitanju bila neka vrsta studijskog putovanja, na kome smo o dobrom delu maršrute odlučivali u hodu.
   Posle mnogo peripetija, kvarova i na kraju promene autobusa, ušli smo u Albaniju iz Crne Gore preko graničnog prelaza Božaj, koji se nalazi na obali Skadarskog jezera. Lepi su ti predeli oko ovog jezera, s  tim što su po ulasku u Šiptariju bili začinjeni” gomilom đubreta. Cela okolina se šarenila od neverovatnog broja plastičnih flaša, kesa, praznih limenki i ostalog smeća. Vozili smo se očajnim putem, punim rupa, mnogo gorim od lošeg crnogorskog kojim smo došli do Božaja. Često smo usporavali zbog magaraca, koza i ovaca. Musava dečurlija duž puta nam je ili mahala ili pokazivala srednji prst. I tako sve do Skadra.
   Skadar je drevni grad, koji je tokom većeg dela srednjeg veka pripadao Srbima. Zamalo i da ponovo postane srpski, tj. crnogorski, tokom I balkanskog rata. Tada je Skadar više od 6 meseci bio pod opsadom crnogorske i srpske vojske. Na kraju se i predao, ali pod pritiskom zapadnoevropskih sila, osvajači, pardon oslobodioci, morali su da ga napuste. Onda je formirana nezavisna Albanija i od tada pa sve do današnjih dana sistematski se radilo na falsifikovanju, a po potrebi i rušenju materijalnih ostataka srednjovekovne Srbije u Skadru i okolini. Naravno nije bila pošteđena ni ovdašnja srpska nacionalna manjina, kojoj je bilo zabranjeno da govori srpskim jezikom, pa čak i da ima srpska imena.
Skadar.

   Danas je to grad od oko 100.000 stanovnika. Prljav i ružan, mada u samom centru postoji nešto lepih starih kuća, za koje pretpostavljam da su sa početka 20. veka. Ostalo su gadne zgrade i građevine iz komunističkog perioda, kao i podjednako ružna moderna i nova zdanja. Na to treba dodati i ulice pune rupa, propale fasade, što je sve posledica siromaštva ove zemlje, kao i izvesnu dozu štrokavosti, karakterističnu za većinu muslimanskih gradova na svetu i dobićete sliku kako je izgledao Skadar te 2007. godine. Pošto nikada nisam bio politički korektan, ovom opisu Skadra dodao bih par reči o njegovim žiteljima. Priča koju sam dotle nebrojeno puta čuo kako se albanski Šiptari fizički razlikuju od naših, ne stoji. I albanski imaju iste one specifične, blentave njuške, kao i naši. Ovoj mojoj antropološkoj analizi” Šiptara, dodao bih i da su nekako zakržljali. Nisam video ni jednog krupnog, plećatog Albanca. Sve neki mršavi, sa kratkim nogama, izduženim torzoima i uskim ramenima. Što se tiče žena, daleko od toga da su lepe, ali ipak nisu toliko ružne kao muškarci.
   U samom centru nalazi se nekoliko dzamija, kao i par pravoslavnih i katoličkih crkava. Sve su relativno nove i moderne, te zbog toga nisu ni zavređivale da ih posetim. Od svih njih najviše mi je zapala za oko Paruče dzamija, ali ne zbog ne znam kakve arhitekture ili lepote, već zbog jezivo drečave zelene boje kojom je tokom noći bila osvetljena. Nešto što bi stvarno trebalo pomenuti je mali, ali veoma zanimljiv Istorijski muzej Skadra, koji je smešten u jednoj staroj trgovačkoj kući iz 19. veka.
Tvrđava Skadar na Bojani.

   Ono što je meni bilo najzanimljivije u Skadru, zapravo se nalazi malo izvan grada. Radi se o skadarskoj tvrđavi, iliti po šiptarski Rozafi. Smeštena je na jednom stenovitom brdu, 130 metara iznad nivoa mora i okružena rekama Bojanom i Drimom. Još od antičkih vremena postajala je tu neka fortifikacija, no najveći deo koji je opstao do današnjih dana izgradili su Venecijanci u 15. veku. 
Tvrđava Skadar na Bojani.

   Prema našem epskom predanju, tvrđavu su podigli Vukašin, Uglješa i Gojko Mrnjavčević i ti događaji su opisani u pesmi “Zidanje Skadra na Bojani”. Naime, sve što bi preko dana bilo odrađeno, tokom noći bi rušile vile. Posle mnogo peripetija vila im je poručila da će prestati sa “opstruiranjem” gradnje, ako u temelje zazidaju jednu od njihovih supruga. Dogovor je pao da bude zazidana prva koja sutradan donese doručak majstorima na gradilište. Vukašin i Uglješa su prekršili dogovor i upozorili svoje žene da ne dolaze, a Gojko nije, te je njegova draga zazidana. Gojkovica je zamolila majstora da joj ostavi prozor kod dojki, da bi mogla dojiti svoje čedo. Identičnu varijantu ove pesme imaju i Šiptari, s tim što se kod njih radi o tri bezimena brata. Slične priče postoje i kod Mađara, Rumuna i Bugara. Naša verzija koju je zapisao Vuk Stefanović Karadzić, smatra se najstarijom. Inače, iz skadarskih zidina zna da curka beli kalcit, tj. mleko iz dojke zazidane neveste. Po ovu čudotvornu, lekovitu tečnost, vekovima su dolazile žene svih veroispovesti, kada su imale problema sa mlekom tokom dojenja.
Crkva Svetog Stefana u tvrđavi.