среда, 2. септембар 2015.

Delta Dunava 2015. (10. deo)



KONSTANCA


   Rano izjutra ukrcali smo se na brod i krenuli za Tulču. Ovaj put sulinskim kanalom i ovaj put katamaranom. Dobra stvar je što ova lađa stiže do Tulče za neka 3 sata, dok klasične idu oko 5 sati. Loša stvar je što je katamaran znatno manji, te je u njemu bila gužva, pa je zbog toga bilo malo teže dokopati se mesta na palubi.
Katamaran.

   Autobuska stanica u Tulči nalazi se nedaleko od doka na koji smo pristali, te smo vrlo brzo po silasku sa broda bili u autobusu na putu za Konstancu. Kratku pauzu napravili smo u mestu Babadag. Zaustavili smo se tačno preko puta dzamije Ali Gazi Paše iz 1610. godine, tako da sam malo bacio pogled i na ovu bogomolju. Nekada je Babadag bio važan grad, a ime bi mu se moglo sa turskog prevesti kao Očeva planina. Dovodi se u vezu sa čuvenim dervišem iz 13. veka Baba Sari Saltikom. Turci su ovo mesto zauzeli 1393. godine i u njemu podigli svoje utvrđenje. Neko vreme je bilo sedište pašaluka. Tokom Krimskog rata izbombardovala ga je ruska mornarica, a nakon Sanstefanskog sporazuma 1878. godine pripojen je Rumuniji.
   Još dva sata vožnje od Babadaga i stigosmo u Konstancu. Ova velika crnomorska luka je ozbiljan grad, sa preko 300.000 stanovnika. Od autobuske stanice do centra uputili smo se pešice i u prvom hotelu na koji smo naišli pronašli smeštaj, uprkos prognozama Rumuna sa kojima smo pričali u Sulini da ćemo se namučiti sa nalaženjem prenoćišta u ovom popularnom turističkom gradu.

   Ostali smo u Konstanci tri dana. Planirali smo da nešto obiđemo i u njenoj široj okolini, ali smo na kraju odustali od toga, te smo imali dovoljno vremena da lepo i natenane prošpartamo ovaj grad. Prvo naselje na mestu Konstance osnovali su još Stari Grci, oko 600. godine pne. i nazvali ga Tomi. 
   Tokom rimske vladavine Tomi je postao poznat po tome što je u njemu živeo prognani Ovidije. Ovog, jednog od najvećih rimskih pesnika, proterao je prvi rimski car Avgust. Ne zna se tačan razlog za to. Špekuliše se nekakvom ljubavnom aferom u carskoj porodici u koju je bio umešan i Ovidije, a možda je uzrok bila i sama njegova poezija, koju su neki Rimljani smatrali nemoralnom. Kako bilo da bilo, pesniku je teško pao boravak u ovom gradu i u nekoliko pesama koje je napisao lamentira nad svojom sudbinom izgnanika i moli cara da se smiluje i dozvoli mu povratak u Rim. To se nije dogodilo, a Ovidije je 17. ili 18. godine umro u Tomiju. Skulptura ovog rimskog pesnika nalazi se u centru, na glavnom gradskom trgu, koji nosi njegovo ime.
Spomenik Ovidiju.

   Na istom trgu je i izuzetno raskošna zgrada arheološkog i istorijskog muzeja, koja je puna predmeta iz tih rimskih vremena. Ispred muzeja postavljen je veći broj sarkofaga i antičkih nadgrobnih stela.
Arheološki muzej.

   Nedaleko odatle je i muzej u kome se čuva, navodno, najveći na svetu rimski mozaik. Od prvobitnih 2.000 m2, do danas je opstalo 850 m2. Inače, Tomi će u Konstantianu, odnosno varijantu sadašnjeg naziva, preimenovati Konstantin Veliki, u čast svoje polusestre.
Rimski mozaik.

   Dopala mi se Konstanca, pravi veliki grad na moru, sa dosta očuvane stare arhitekture. Raznoraznih tu ima stilova i orijentalnog, i secesije, i nečega što je, valjda, karakteristično za Rumuniju, a pročitah negde da ima i zgrada u nekom đenovljanskom, kao i jevrejskom stilu. Sve to učinilo ja da, po meni, ovaj grad ima neku svoju posebnost i originalnost. 

   Inače, cela Dobrudza, pa samim tim i Konstanca, prilično je kasno pripala Rumuniji, tek posle 1878. godine i do tada tamo baš i nije vrvelo od Rumuna. Na primer, pre pripajanja Rumuniji u Konstanci je bilo svega 5 % Rumuna. Većinu su činili Grci i Tatari, pa onda Bugari i Jevreji. Iz tih osmanlijskih vremena sačuvano je nekoliko islamskih bogomolja, kao što je, recimo, Hunčiar dzamija, koju je podigao sultan Abdul Aziz, za Turke koji su se ovde naselili nakon što su morali da napuste Krim. Dzamija broj jedan u ovom gradu je tzv. Mahmudija. Nju je izgradio 1910. godine kralj Karolj I. Ona je bila sedište muftije, koji je u to vreme bio duhovni vođa 55.000 Tatara i Turaka što su živeli na crnomorskoj obali Dobrudze. Mahmudija stvarno dobro izgleda i prilično je neobična.
Hunčiar dzamija.
Mahmudija.

  Što se tiče crkava, izdvaja se glavna gradska katedrala Svetog Petra i Pavla. U pitanju je građevina pravljena između 1883. i 1885. godine, ali koja je mnogo oštećena tokom II svetskog rata, pa je obnovljena u posleratnom periodu.
Crkva Svetog Petra i Pavla.

   Simbol grada je i Đenovljanski svetionik. Njega je 1860. godine podigla Dunavsko – crnomorska kompanija, u čast Đenovljana, koji su ovde imali svoju trgovačku zajednicu još od 13. veka.

Đenovljanski svetionik.
   Ubedljivo najpopularnije zdanje, ali i u prilično lošem stanju, je kazino. Ova bogato ukrašena građevina, rađena u secesija stilu, nalazi se na samom gradskom šetalištu uz more. Inače, po ovoj promenadi vole da se muvaju i turisti, ali i stanovnici ovog grada. Uhvatio sam i sebe par puta da mi je prijalo blejanje na klupi na ovom mestu, pred zalazak sunca. Čak sam zakačio i nekoliko kulturno-umetničkih dešavanja, koja su se tokom našeg boravka ovde odvijala. Jednom su neke babe u rumunskim nošnjama pevale tradicionalne pesme. Drugi put je nastupao mornarički pleh orkestar i tatarsko folklorno umetničko društvo. Jedna od atrakcija na ovom potezu uz more je i akvarijum, koga smo takođe posetili.
Kazino

   Tokom boravka u ovom gradu otišli smo i do Mamaje. U pitanju je letovalište za masovni turizam, sa gomilom hotela, restorana, radnji, odnosno svega onoga što vole i što je potrebno ljudima koji idu na more. Ja, em nisam ljubitelj ovakvih mesta, em zbog opekotina na nozi nisam mogao da se kupam. Naime, po dolasku u Konstancu otišao sam do apoteke da kupim nešto za izgorelu nogu. Apotekarka se zgrozila kada je videla te moje, prave pravcate rane, napunila mi kesu raznim lekovima, i rekla mi da se ne šalim glavom da ulazim u more. Zato sam, dok se drugar banjao, provodio vreme u jednoj kafani, uz hladno pivo i hamsi, odnosno pržene inćune. Ura, opet sam dobio onaj sos od belog luka!
   Došlo je i vreme za povratak. Sabajle smo otpešačili do autobuske stanice, gde smo se ukrcali u bus i odvezli do Bukurešta. U Bukureštu smo prvo pazarili karte za voz do Temišvara, a onda se do njegovog polaska još malo promuvali rumunskom prestonicom, ručali i snabdeli hranom i pićem za dugo putovanje do Temišvara.
   Društvo u vozu su nam pravile dve mlade Rumunke, koje su obe znale srpski. Jedna je polu-Hrvatica iz nekog sela blizu Rešice. Nisam imao pojma da u Rumuniji ima Hrvata. Druga je jedna malo slobodnija ženska. Ona je radila kao konobarica u Hrvatskoj, kao i po nekim kafanama u Beču koje drže Jugovići. Polu-Hrvatica je bila tiha i povučena, dok je konobarica bila dzambas. Obe se neverovatno pale na našu novokompovanu muziku i za obe Ceca je zakon. Konobarica je, čak, naučila srpski jezik prevodeći pesme Dragane Mirković. Ko bi rekao da slušanje pevaljki može da bude korisno.
   U Temišvar smo stigli oko 1 iza ponoći, a voz za Vršac nam je kretao tek u 7,50 ujutru. Dobar deo noći prespavali smo na klupama kod perona, što i nije tako loše kad sa sobom imaš podlogu i vreću. Konačno je svanulo i došao je voz za Vršac. Posle kratke vožnje ušli smo u Srbiju. Na železničkoj stanici u Vršcu bilo je istaknuto obaveštenje da tog dana voz za Beograd neće saobraćati. Srpska železnica je čudo! Šta da se radi, busom smo se vratili u Beograd.

уторак, 1. септембар 2015.

Delta Dunava 2015. (9. deo)



SULINSKO GROBLJE


   Posle dobrog ručka otišli smo da se prvo malo odmorimo, a onda smo se uputili ka sulinskoj plaži, s tim što smo prvo svratili do tzv. pomorskog groblja. Zašto sam išao na ovo groblje, a nisam od onih tipova što obilaze čuvena groblja, kao što je, recimo, parisko. Ne spadam ni u one što posećuju grobove poznatih ličnosti, kao, na primer, masa onih turista koji obilaze u Buenos Airesu grobnicu fašističke kurveštije Evite Peron. Inače, to je posebno postalo moderno nakon holivudskog filma, kada je ovu proslavila jedna druga američka drolja. U Sulini se radi o grobovima običnih ljudi, mornara i lađara, mojih kolega sa svih strana sveta, koji su vek i kusur pre mene plovili mutnim dunavskim vodama.

   Sulinsko groblje je podeljeno na tri dela: hrišćansko, muslimansko i jevrejsko. U njemu su sahranjivani pripadnici svih 27 nacija koje su živele u ovom gradu: Grci, Rumuni, Rusi, Jermeni, Turci, Austrougari, Jevreji, Albanci, Nemci, Italijani, Bugari, Englezi, Tatari, Srbi, Crnogorci, Poljaci, Lipovci itd.

   Svaki od spomenika priča nam neku priču o pokojniku, a time i o nekadašnjoj Sulini. Tako na jednoj jednostavnoj položenoj kamenoj ploči, lepo urezanim slovima, piše da ispod nje leži Vilijam Simpson, koji je bio glavni za izgradnju keja, nasipa i svetionika. Na grobu Đovanija Mateuca piše da je bio direktor navigacijske kompanije. Tu je i grob Abrahama Farara, šefa brodogradilišta. Uz grob mladog oficira Vilijama Vebstera ide i tužna priča kako je sa verenicom 1868. godine došao u Sulinu da poseti oca, glavnog brodskog mašinistu, međutim njegov brod je doživeo nezgodu na Dunavu i on je zajedno sa svojom dragom završio na dnu ove reke.

   Najpoznatiji spomenik na celoj ovoj nekropoli je princeze Ekaterine Moruzi, nećakinje Ioana Sturdze, moldavskog vojvode. Najintrigantniji je jedan na kome su urezane lobanja i ukrštene kosti. Ispod njega leži Giorgios Kontoguris, najopasniji gusar u regionu. Spomenik je podigao njegov brat i na njemu je napisao da je Giorgios bio veoma dobar građanin.

   Neki Vilijam Varlej, strojar na brodu, poginuo je 1861. godine tako što se udavio u Dunavu, a grob deli sa Piterom Mek Gregorom, koji je, kako kaže natpis, umro zbog ovdašnje klime. Nekog, pak, Janka Marka, Jevrejina, ubila je kolera. Drugom nekom Jevrejinu, Abrahamu Grosmanu, porodica je posvetila dugački epitaf u stihu na nemačkom jeziku. Vilijam Barter, brodski ložač, je zajedno sa svojim brodom potonuo 1858. godine u dunavskom kanalu Sveti Đorđe. Tomasu Ruterfordu, glavnom strojaru parobroda “Kepler” spomenik su podigli kapetan tog broda i agent njihove kompanije sa Malte. Bendzaminu Kreberu spomenik su podigli drugovi sa broda. Dzejms Vilson je preminuo na palubi jedrenjaka Feničanin” iz Sanderlenda 1852. godine. Tomas Bulen je 1887. godine iznenada umro negde na moru između Konstantinopolja i Suline.

   Na sulinskom groblju ima i dosta grobova u kojima leže ljudi iz naših krajeva, kao što je Ivan Tomović Kanarin iz grada Korčule, kome je grob podigla ucviljena supruga, pa Petar Peruško iz Vitaljine. Tu je i neki Ćiro što se ponosi Crnom Gorom, pa pomorski kapetan iz Dobrote, Dabinović, koji grob deli, verovatno sa ćerkom Milenom. Ređaju se dalje spomenici na kojima su ispisana prezimena kao što su: Vunović, Puhalović, Sinović, Kuljerić, Dominiković, Bonifačić, Vučetić, Vujačić itd.
   Deo gde su sahranjivani muslimani i Jevreji znatno je manji. Kakve li su sve sudbine ispisane na njihovim spomenicima?

   Posle groblja otišli smo do plaže, a posle plaže natrag u grad. Spazili smo neku gužvu na promenadi uz Dunav i kada smo prišli shvatili smo da se sprema nekakav program ispred zgrade u kojoj je smešteno udruženje Grka Suline. Kupili smo po giros i pivo u obližnjem fast-fudu i seli na klupu da pogledamo šta će to da bude. Ubrzo su šetalište ispunili momci i devojke svih uzrasta obučeni u razne grčke nošnje i otpočeli sa izvođenjem grčkih tradicionalnih igara. Sedim i jedem giros na obali Dunava, dok oko mene ječi grčka muzika i đuskaju Grci u nošnjama. Da mi je neko rekao da ću to doživeti na Dunavu, ne bih mu verovao. Jedan za drugim smenjivalo se nekoliko folklornih ansambala, a meni je upalo u oči da među tim momcima i devojkama, mnogo, bre, ima plavušana. Ili su tu umešali prste i ovdašnji Rusi, ili se grčkim folklorom u Sulini bave i pripadnici drugih nacija.


Delta Dunava 2015. (8. deo)



ČAMCEM PO DELTI


   Drugog dana boravka u Sulini prvo smo se spustili do glavne gradske štrafte na Dunavu, da bi pronašli neki čamac kojim bismo se malo promuvali rukavcima delte. Brzo smo sve ugovorili i već za sat vremena bili smo u brodiću, zajedno sa još dva bračna para sa decom iz Temišvara.

   Delta Dunava je druga po veličini, ali najbolje sačuvana evropska delta. Njena površina je 4.170 km2, od čega 3.465 km 2 pripada Rumuniji, a ostatak Ukrajini. Ako bi se delti pridodala i slana jezera, onda bi njena površina iznosila 4.400 km2

   U delti živi oko 20.000 ljudi, od kojih najviše njih u Sulini. U proseku to iznosi 2 stanovnika po km2, što čini ovu teritoriju jednom od najmanje naseljenih delova Evrope. Ukupno se u njoj nalazi 27 sela, od kojih samo tri imaju više od 500 stanovnika. Zato u delti obitava preko 300 vrsta ptica i 45 slatkovodnih sorti riba. Oko 1.700 km2 pokriva trska, od čega 1.000 km2 predstavljaju plutajuća ostrva. U blizini mora nalaze se slankaste lagune, kao i velike peščane i stepske površine. Neke od tamošnjih peščanih dina dugačke su i do 250 metara.

   Krstarenje je bilo zanimljivo, a trajalo je oko 4 sata. Postoje i neke duže, celodnevne ture, ali to bi mene, starog lađara, koji je proveo mnogo vremena u čamcu po kojekakvim rukavcima i mrtvajama, verovatno smorilo.
   Napustivši Dunav ušli smo u trskom obrasli kanal Nuferi po kome je plutalo na hiljade lokvanja. Brundanje našeg motora podizalo je u vazduh raznorazne divlje patke, guske, kormorane i svakojake čaplje. Zatim smo uplovili u ogromno jezero Musure u kome boravi, valjda, najveća kolonija pelikana u Evropi.
Pelikani u letu.
   Naš čamdzija je bio ok lik. Naravno, pre svega se bavi ribarenjem, a ovo mu je dodatni posao tokom leta. Kao i veliki broj drugih ribara, i on je Rus, tj. Lipovac. Nekada su “kosmopolitski” građani Suline sa prezirom gledali ove grube i siromašne stanovnike delte, a sada dobar deo današnjih Sulinaca potiče iz ove zajednice. Rumuni, kojih danas ima ubedljivo najviše u Sulini, u vreme vrhunca ovog grada bili su tek neznatna manjina. Lipovaca sada ima oko 15 %, a jedina još ozbiljnija nacionalna manjina su Grci, kojih ima malo manje od 2 %.
Ribarska kuća u delti.
   Tokom izleta čamdzija nam je predložio da popodne dođemo kod njega na riblji ručak i izdeklamovao meni za taj dan. Naime, u Sulini je veoma rašireno i popularno to da neki od ribara svakodnevno organizuju riblje ručkove i večere. Naravno, za mnogo manje para nego što bi tako nešto koštalo po restoranima. Odmah smo prihvatili, što da ne? Sveža riba, domaća kuhinja, a uz to i veoma jeftino. Zajedno sa Temišvarcima u zakazano vreme došli smo do kuće našeg čamdzije. Nasred dvorišta, ispod vinove loze, nalazio se veliki sto sa klupama, oko koga je već sedelo desetak ljudi. Kao na slavi. Kada smo se i mi smestili gozba je mogla da krene. Prvo domaća rakija i kojekakvi sokovi, pa riblja čorba. Čorba je bila identična onoj od juče u kafani. Znači, ništa naručito, a toliko sam se naslušao hvalospeva o čuvenoj ribljoj čorbi iz delte. Nešto bledo, niti ljuto, niti začinjeno, kao za bolesnike. Interesantno mi je bilo kako ovde služe riblju čorbu. Nakon što je skuvaju, iz nje izvade lepe komade somovine i serviraju ih na posebnoj tacni, dok drugu manje kvalitetnu ribu i, verovatno, glave i repove izbace. Tako dobijete bistru čorbu u kojoj se kuvala riba, a u kojoj je sada samo krompir i drugo povrće, pa sipate u tanjir i dodate parčad somovine po želji. Posle isprobane kafanske i ove domaće varijante zaključio sam da je naša riblja čorba mnogo, mnogo bolja. Nakon čorbe na red je došla pržena somovina i šaran. Snimio sam da je šaran koga su ispržili bio komad od bar desetak kila, a ne oni prcvoljci kakve kod nas kupuju domaćice po ribarnicama. Da bi bio pravi, šaran mora da bude veliki, a onda su i one sitne kosti krupne. Divljak od desetak kila, pa od toga nema ništa bolje. I somovina je bila lepo spremljena, a obradovao sam se što su i ovde poslužili onaj fenomenalni sos od belog luka. Na kraju kafa i krofne. Sve je služio ženski deo ribareve familije, dok se on muvao tu okolo, s vremena na vreme izdajući po neku komandu svojim ukućanima.