недеља, 30. август 2015.

Delta Dunava 2015. (5. deo)



PEŠKE OD SVETOG ĐORĐA DO SULINE


   Sasvim očekivano, probudili smo se sa prvim zracima sunca. Popili smo po kaficu, a onda je usledilo jutarnje kupanje. U pesku oko šatora primetio sam tragove neke životinjke, šakal ili možda pas pošto i nismo bili baš mnogo udaljeni od naselja. Fotografisao sam te tragove, a jedan pasionirani, iskusni lovac me je kasnije ubeđivao da je u pitanju vuk, međutim ja u to i dalje ne verujem. Kako bilo da bilo, ta živuljka je došla do našeg šatora, napravila krug oko njega i nastavila svojim putem. Prilikom pakovanja shvatili smo da su naše stvari i šator puni nekih odvratnih, užasno brzih, stonoga. Bukvalno ih je bilo na stotine. Ispadale su iz svega čega bi se dohvatili. Da ih trebimo nije imalo smisla, te smo spakovali stvari sa sve tim insektima. Bolje te gadne stonoge nego komarci, kojih na svu sreću uopšte nije bilo.


   Nastavili smo dalje ka našem cilju, ka Sulini. Drugaru ovo pešačenje nije teško padalo, pošto je u dobroj kondiciji, jedino se malo žalio na leđa zbog težine ranca. Meni teret nije predstavljao problem, poprilična su mi leđa, jak sam, vežbam redovno. Potpuno mi je isto išao sa punim rancem ili bez ičega, zglobovi su me podjednako boleli. Jedno zgodno deblo iskoristili smo da na njemu doručkujemo. Nakon što smo smazali par konzervi, palo je još jedno kupanje, a onda nastavak trekinga.

   Osim nas duž te plaže bilo je na milione galebova, kormorana i drugih ptica. Kako bismo im se približavali, tako su se na nebo dizala ogromna jata ovih ptica. One bi tamo gore sačekale da nas dvojica prođemo, a onda bi se spustile na isto mesto na kome su bile pre nego što smo ih uznemirili.

   Nisu to bile jedine životinje koje smo susretali na ovom putu. S vremena na vreme ispred nas bi se isprečili bikovi. Samo bikovi, bez krava i to različitih veličina, od mladih, pa do pravih grdosija. Predpostavljam da su ih ovde pustili nihovi vlasnici, pošto za razliku od krava i nemaju neku vajdu od njih. Tu su na sigurnom omeđeni morem, močvarama i lagunama, verovatno, dok ne dođe vreme za klanje. Uglavnom smo prolazili pored njih bez problema, osim u slučaju jednog crnog ogromnog, koga smo za svaki slučaj obišli u širokom luku. Tom prilikom sam se onako bosonog pošteno izubadao i izgrebao.

   To bi bilo to, što se tiče živih bića koja smo sretali, ali naišli smo i na 5 – 6 uginulih delfina. Ne znam šta je razlog što su ove svima drage životinje ovako završile. Posle sam se raspitivao i saznao da se često pronalaze crknuti delfini na ovom potezu. Neki kažu da mnogi od njih nastradaju u ribarskim mrežama, međutim, izgleda da oni, kao i kitovi, znaju da se nasuku, a ovde je plitko svih 30 i kusur kilometara. Pre par godina pronađeno je na sulinskoj plaži u jednom danu 48 uginulih delfina, bez tragova od mreža na njima.


   Došlo je vreme da se ruča. Izabrali smo jedno mesto gde smo pronašli veću količinu suvih grana potrebnih za vatru. Ispostavilo se da paljenje vatre na ovako vetrovitoj čistini i nije tako lako. Čak ni papir nije hteo da gori, valjda, zbog viška kiseonika, već je samo tinjao bez plamena. Iskoristili smo jedno izdubljeno deblo da u njemu zapalimo vatru i da u tako zaklonjenom prostoru ispečemo kobasice. Kobaje su bile izvrsne i pored ovdašnjeg neizostavnog začina, peska. Njega se nismo mogli kurtalisati, imali smo ga svuda, u ustima, očima, ušima, u vreći za spavanje, u šatoru, ma svugde. Posle bogatog ručka još jedno kupanje, a onda nastavak pešačenja.


   Na nekoliko mesta plažu kojom smo se kretali presecali su kanali. Zbog toga sam, za svaki slučaj, poneo par najlonskih dzakova da u njima prenesemo stvari ukoliko bi morali da preplivavamo ove kanale. Međutim, kako sam i pretpostavljao u ovo doba godine oni su bili plitki, te smo ih lako pregazili.

   Kako je dan prolazio pešačenje mi je postajalo sve teže i teže. Zglobovi su mi poprilično otekli, tako da je svaki naredni korak iziskivao sve veći napor. Počeo sam da pravim sve češće pauze, a, bogami, i sve češće da se osvežavam u moru.


   Prošli smo i pored jezera u kome obitava najveća kolonija pelikana u Evropi, ali mene su toliko bolele noge, da mi nije padalo na pamet da im se približim i provedem neko vreme posmatrajući ove simpatične ptice.

   Kada smo u daljini ugledali neke skalamerije, pomislili smo da su to lučke dizalice Suline i dogovorili se da nastavimo dalje, ne bismo li iste večeri stigli do našeg cilja. Nastavili smo da hodamo, a za mene je ovaj period pešačenja predstavljao pakao. Posle mnogo prolivenog znoja i pretrpljenog bola zbog zglobova, shvatili smo da smo se zajebali. U pitanju su bili nekakvi vojni radari i skalamerije nedaleko od Suline. Bilo je nemoguće stići u normalno doba u ovaj grad, te smo odlučili da smesta razapnemo šator.

   Jedva smo to odradili. Bio sam umoran, noge su me razbijale, a i prilično sam izgoreo od sunca. To ću, zapravo, shvatiti tek sutradan kada sam na listu desne noge ugledao nekoliko plikova veličine jajeta. U pitanju su bile opekotine kao da sam se na vatri ispekao. Nekako smo postavili taj šator, tačnije nešto smo skarabudzili. Počela je i da me hvata blaga groznica zbog koje mi je bila zima na + 35 stepeni. Uz sve to, misleći da ćemo večeras biti u Sulini, popili smo svu vodu koju smo poneli, a poneli smo svaki po 7 litara.

   Čim sam se spustio u vreću odmah sam zakuntao i to onim totalnim snom. Međutim, nisam dugo spavao. Komarci, na milione! Ni autan u stiku, ni u spreju, ma ništa nije pomagalo.Tokom logorovanja prošle noći nije bilo uopšte ovih krvopija, ali tada nam je malo smetao vetar. Poučeni tim iskustvom ovaj put smo šator postavili kontra vetru i zbog toga su ga napunili komarci. Problem sa ovim dosadnim insektima rešio sam tako što sam napustio šator, rasprostro vreću na pesku i zaspao na otvorenom. Ovaj put sam bio suviše umoran da bih uživao u zvezdanom nebu i šumu talasa, ali sam zato uživao u odsustvu komaraca.

Нема коментара:

Постави коментар