недеља, 17. мај 2015.

Bugarska 2015. (10. deo)



VELIKO TRNOVO

    Kada su 1185. godine braća Asen i Petar pokrenuli ustanak protiv vizantinske vlasti, došlo je do obnove bugarske države i do formiranja tzv. II bugarskog carstva. Ono je trajalo do 1396. godine, a prestonica mu je bilo Veliko Trnovo. Mi smo se prvo uputili do crkve Četrdesetorice mučenika, jer se u njoj nalazi grob našeg Svetog Save. Naime, prilikom povratka sa hodočašća po Svetoj zemlji Sava je preminuo u Velikom Trnovu 1236. godine i bio sahranjen u ovoj crkvi. Posle godinu dana njegove mošti su prenete u Srbiju. Inače, crkva Četrdesetorice mučenika podignuta je 1230. godine i ubrzo je postala glavna vladarska crkva. U pitanju je bazilika. U potpunosti je sačuvan samo njen zapadni deo, dok je ostatak crkve obnovljen posle 2000. godine. Unutra se nalazi i pominjani grob našeg sveca, koji je lepo obeležen. Na njemu piše “sv. Sava arhiepiskop srbski 1236”. Iznad visi ikona sa njegovim likom, a u vazi pored groba nalazi se nekoliko buketa sa cvećem. Lepo, nema šta!
Crkva 40 mučenika.
Crkva 40 mučenika, grob Svetog Save.

  U ovoj bogomolji ima i nekih za bugarsku istoriju značajnih stvari, kao što su stubovi sa zapisima kana Omurtaga (815 – 831), kana Kruma (803 – 814) i Ivana Asena II (1218 – 1241), osnivača same crkve. Ovde je sahranjen i car Kalojan (1197 – 1207), a pretpostavlja se i Ivan Asen II. 
Veliko Trnovo.

   Na najdominantnijem mestu u Velikom Trnovu smešten je Carevac, odnosno nekadašnje utvrđenje, oko kojeg meandrira reka Jantra. Inače, i brdo preko puta, Trapezica, takođe je bilo utvrđeno. Nekada se na mestu Carevca nalazila vizantinska tvrđava Zikideva. Ono što danas ovde može da se vidi uglavnom potiče iz vremena II bugarskog carstva. Inače, i ovde se radila ljuta rekonstrukcija. Najintrigantnija od svega je tzv. Balduinova kula. Veruje se da je tu bio zatočen Balduin I, latinski car, nakon okupacije Vizantije 1204. godine. Godinu dana posle zauzimanja Carigrada krstaši su krenuli da uguše pobunu Grka u Trakiji, koji su bili potpomugnuti od strane bugarskog cara Kalojana. Bitka se odigrala kod Hadrijanopolja (Jedrena), a na strani Bugara su se osim Grka borili i poznati nomadski ratnici Kumani. Latini su poraženi, a njihov car Balduin je zarobljen. Nakon nekog vremena provedenog u bugarskom zatočeništvu latinski car je ubijen. Navodno, od njegove lobanje Kalojan je napravio pehar za vino.
Carevec.
Carevec, Balduinova kula.

   Sve u svemu zanimljiv je Carevac, ima šta da se vidi, lepo je sređeno, postavljeno je dosta tabli sa legendama, kao i dobri crteži rekonstrukcija nekadašnjih izgleda građevina u ovom utvrđenju. Na najvišoj tački nalazi se velika patrijaršijska katedrala Vaznesenja Gospoda. Radi se o modernoj crkvi, podignutoj na temeljima stare vizantinske bogomolje. Njena unutrašnjost je oslikana veoma zanimljivim freskama urađenim u nekom stripovskom fazonu.
Carevec.
Carevec, crkva Vaznesenja Gospoda.

   Veče smo proveli gledajući četvrtu košarkašku utakmicu polufinala ABA lige između Zvezde i Partizana. Odrali smo Grobare! Sledeće godine Crvena Zvezda opet igra u ligi šampiona Evrope! Sreća što smo bili jedini gosti u gest-hausu, pošto je utakmica burno praćena, a pobeda veselo proslavljena. Ispražnjena je i flaša grozdove rakije.
   Sutradan smo se prvo uputili ka obližnjem selu Arbanasi. Usput smo se zaustavili da bacimo pogled na crkvu sv. Dimitrija Solunskog. U pitanju je srednjovkovna crkva, ali dobrim delom obnovljena. Neki istorijski izvor kaže da su upravo u ovoj bogomolji Asen i Petar 1185. godine proglasili pobunu protiv Vuzantije. Na žalost crkva je bila zatvorena, a uz to i okružena visokim zidom, pa smo morali da se zadovoljimo zvirkanjem preko tog zida.
Crkva sv. Dimitrija.

   Nastavili smo dalje i za par minuta stigli u Arbanase. Kako mu ime kaže, nekada su ga naseljavali Šiptari, ali hrišćani. Nije baš najjasnije kada su se ovde naselili. Najstariji dokument u kome se pominje ovo selo je ferman Sulejmana Veličanstvenog, iz 1538. godine. Njime on Arbanase, kao i još tri obližnja naselja poklanja svome zetu, velikom veziru Rustem Paši. Arbanasi su dugo vremena bili prosperitetno i bogato selo, čije su stanovništvo uglavnom činili trgovci i zanatlije. Arbanasa u Arbanasima više nema. Nema ni trgovaca, već sada u njemu žive Bugari koji se bave turizmom. Posetioca ima. Oni dolaze u ovo mesto zbog toga što je sačuvalo svoj stari izgled. Lepo je to videti, a i ja volim te stare balkanske kuće, ali sam ih se do sad nagledao, pa čak i tokom samo ovog putovanja. Ima u selu i nekoliko crkava iz 16. i 17. veka. Jedna od njih je stvarno fenomenalno oslikana.
Arbanasi.

   Već sam pominjao da u Bugarskoj ima koliko hoćeš mesta sa tom starom  arhitekturom i sva ta mesta sada dobro žive od turizma. Nekada, je manje-više, ovako izgledalo i svako drugo selo u Srbiji, ali mi smo “mudro sve to zbrisali. Ne može se sa starom kućom u svetlu budućnost! Zato po Srbiji mogu da se vide kuće svih mogućih tipova, od onih alpskih do nekih nalik pagodama. Kada na to dodaš gipsanog labuda ili orla na ogradi, kud ćeš lepše! Pošto smo sjebali sve staro i tradicionalno, sada pravimo nekakva lažna etno sela, od kojih je dobar deo težak kič.
Veliko Trnovo.

   Po povratku u Trnovo nastavili smo da se muvamo ovim mestom, što i nije tako lako, jer se ono prostire na 4 brda, te se stalno mora uzbrdo, nizbrdo. S obzirom da smo juče obišli najvažnije istorijske znamenitosti ovog grada, ovaj put smo se držali uglavnom njegovog starog dela. Iskoristio sam priliku i da se poslednjeg dana pred povratak snabdem bugarskom grozdovom rakijom, ovčijim sirom i alvom. Mislim da mi se još nije desilo da sam bio u Bugarskoj, a da se nisam vratio sa ovim “suvenirima”.
Veliko Trnovo.

   Ujutru smo krenuli ka Srbiji i tako se završio ovaj obilazak Bugarske. Kao što rekoh ovo je bilo moje treće putovanje po ovoj zemlji i konačno sam obišao sve što me je zanimalo. Naravno, ovo je bio samo moj izbor, a Bugarska ima još gomilu interesantnih stvari. 

субота, 16. мај 2015.

Bugarska 2015. (9. deo)



PEĆINSKE CRKVE U IVANOVU

   Ujutru smo se uputili  do Besarbovskog manastira koji se nalazi na svega 12 kilometara od Rusa. To je pećinski srednjovekovni manastir (12 – 14. vek), uklesan u steni u dolini reke Rusenski Lom. Lepo smo primljeni od strane bugarskih monaha, a jedan od njih je na sebe uzeo zadatak da nas sprovede po celom kompleksu. Ispostavilo se da mi je kolega, tj. da je završio arheologiju. Inače, po nekoj dalekoj liniji vodi poreklo iz Crne Gore i sa ponosom je izvadio iz dzepa ključeve i pokazao nam privezak na kome je prikazan manastir Svetog Vasilija Ostroškog.
Besarbovski manastir.

   Nakon razgledanja Besarbovskog manastira i druženja sa bugarskim monahom, krenuli smo dalje ka pećinskim crkvama kod sela Ivanovo. I one se nalaze u dolini Rusenski Lom. Celo ovo područje ima status nacionalnog parka. Stvarno je lepa priroda. Reka vijuga između stena, na sve strane litice, ali puno zelenila. Crkve kod Ivanova su izdubljene visoko u tim stenama, nekih 40 – 50 metara od tla. Ovaj monaški centar razvio se od 13. do 14. veka, a činili su ga isihasti. U ukupno 5 pećinskih crkava sačuvan je živopis, ali je za posetioce otvorena samo jedna. Inače, u ovom delu kanjona Rusenski Lom ima više od stotinu pećinskih crkava, kapela, ćelija.
Rusenski Lom.
Pećinska crkva kod Ivanova.

   Sledeća na redu bila je tvrđava Červen. Ovaj utvrđeni grad je bio izuzetno važan tokom II bugarskog carstva. Misli se da ga je u 6. veku osnovalo vizantinsko stanovništvo, koje je napustilo Ruse ispred slovenske najezde. Červen je smešten na steni oko koje meandrira reka Crni Lom i to tako da maltene zatvara pun krug oko njega.
Červen.

   Unutar bedema unutrašnjeg grada nalaze se ostaci nekoliko crkava i raznih drugih objekata. Jedna od odbrambenih kula je u potpunosti sačuvana. Sa tvrđave se pruža lep pogled na današnje selo Červen. Zanimljiv mi je bio i prolazak kroz ovo naselje, čije su, gotovo sve, kuće izgrađene od crvene cigle. Pa, i zove se Červen!
Červen.

   Nakon obilaska tvrđave, krenuli smo ka našem konačnom odredištu za danas, Velikom Trnovu, koje je udaljeno nekih stotinak kilometara. Međutim, napravili smo jednu pauzu. Spazili smo nekakav usputni restoran sa imenom Bajkal i rešili da tu nešto pregrizemo. Kada smo ušli unutra prvo što sam primetio bila je turska zastava na zidu. Sa velkog televizora galamio je Erdogan, a i crte lica osoblja ukazivale su da se radi o Turcima. Zanimljiva kombinacija, restoran u Bugarskoj, sa ruskim imenom, koga drže Turci. Naravno, to mi nije smetalo, pa ako sam neku zemlju dobro prošpartao to je Turska, a, bogami, planiram da je još i te kako obilazim. Osim toga, često sam znao da se dobro izgostim po turskim restoranima. Tako je bilo i ovaj put. Kada smo zatražili meni, brkati Osmanlija je rekao da nema tu šta da se mnogo bira i da preporučuje ne znam šta, a onda gestikulacijom pokazao da je to nešto mnogo dobro. Ok, donosi! Neka sitno, sitno seckana teletina, “a la” mućkalica koja je servirana usred neke velike metalne posude nalik tanjirači, sa pirinčem u sredini. Stvrano je bilo izvrsno. Tešekur ederim!

петак, 15. мај 2015.

Bugarska 2015. (8. deo)



RUSE

   Nakon što smo pronašli hotel i smestili se, rešili smo da nešto prezalogajimo pre nego što krenemo da se malo promuvamo ovim gradom na Dunavu. Restoran u našem hotelu se otvarao tek za nekoliko sati, međutim gazda nije hteo da nas pusti da tek tako odemo, već je brže bolje organizovao da tu ručamo. Inače, osim što je vlasnik hotela i restorana, u njegovom je vlasništvu i obližnja velika benzinska pumpa. Iako ima sve to što sam nabrojao, polomio se da ne odemo u drugi restoran, tačnije da kod njega ostavimo pare. Zato, valjda, i ima sve to što ima. Malo je i popričao sa nama i nabrojio nam kakvim se sve biznisima bavi. Često putuje u Srbiju, pošto ima nekakvu proizvodnju i izvozi to nešto što pravi u našu zemlju. Evo, i ovaj bogati Bugarin je morao da nam poruči da Srbija treba da zajebe EU, pošto po njegovim rečima to ništa ne valja i da treba da se držimo Rusije. Stvarno sam bio iznenađen koliko Bugara mi je to reklo tokom ovog putovanja.

   Nakon što smo se malo okrepili bugarskim sarmama (uzgred druga liga u poređenju sa našim), krenuli smo u obilazak ovog mesta. Dopalo mi se Ruse. Ozbiljan je to grad od skoro 200.000 stanovnika. Sudeći po arhitekturi, čovek bi pomislio da se nalazi negde na teritoriji bivše Austrougarske. Na sve strane secesija i barok, mada se nađe i po neka stara balkanska građevina. Mnoge od tih javnih zgrada iz 19. i 20. veka su, baš onako, grandiozne i ne bi ih se postidela ne jedna svetska metropola. U centru se nalazi i par nekakvih velikih spomenika, fontana, dosta kafea, restorana, lepo sređena pešačka zona. Nema šta, pravi grad i to ne samo zbog svoje veličine, nego ima taj urbani šmek. Posebno mi se sviđa i to što je na Dunavu, jer jebeš grad kroz koji ne protiče reka.
Ruse.

   Prvo smo otišli do ostataka nekadašnjeg utvrđenja iz rimskog doba, koje se zvalo Sexaginta prista, odnosno “Luka za 60 brodova”. Izgrađena je oko 70. godine. Nema tu bogzna šta, tačnije malo toga je sačuvano. Međutim, ono što je preostalo lepo je prezentovano. Može da se vidi nešto bedema, muzejče, a napravljena je i kopija jedne rimske lađe, kao i jedne drvene kule. Na lokalitetu se nalazi i nemački bunker iz II svetskog rata i u njemu su sada izloženi rimski reljefi.
Nemački bunker na lokalitetu Sexaginta prista.
Zgrada kapetanije pristaništa Ruse.

   Rimsku tvrđavu je u 6. veku znatno proširio Justinijan. Za vreme obe bugarske srednjovekovne države ovaj grad je izgubio svoj značaj. Ponovni procvat doživeće  tokom turske vladavine, kada će se zvati Ruščuk. Dok se vodila borba za oslobođenje u 19. veku, Ruse je bio svojevrsni centar antiturske agitacije, pošto se štab Bugarskog centralnog revolucionarnog komiteta nalazio u, svega par sati udaljenom, Bukureštu. Nakon Rusko – turskog rata (1877 – 1878) tj. oslobođenja, Ruse je postao najveći i najprosperitetniji grad u Bugarskoj. Otuda one silne raskošne zgrade koje sam pominjao. Vremenom je značaj Rusa sve više opadao, a da postane ne baš prijatno mesto za život pomogla je i rumunska teška industrija sa druge strane reke. Kažu da su sankcije koje su nama uvedene 90-tih, doprinele da Ruse ponovo malo živne, pošto je tada ovaj grad postao važno saobraćajno i trgovačko čvorište za dalje na jug i istok.
Ruse.

   Kao što rekoh, dopalo mi se Ruse. Možda je jedan od razloga za to što u njemu nema, ne znam kakvih, znamenitosti koje bi mene nešto posebno zanimale, pa se obilazak ovog mesta sveo na neobavezno i neusiljeno bazanje po gradu. U nekoj kafani večarali smo jednu od najboljih jagnjetina koju sam ikada jeo, a bogami na raznim belosvetskim meridijanima sam isprobavao specijalitete od ove životinjke. Ovaj put je bila neka varijanta ispod sača.
   Po povratku u hotel bacili smo se na gledanje treće utakmice polufinala ABA lige. Savim očekivano Zvezda je pobedila Grobare, i takođe očekivano, usledilo je na konferenciji jadno & patetično kukanje na suđenje.

четвртак, 14. мај 2015.

Bugarska 2015. (7. deo)



SBORJANOVO

   Ujutro smo se iz Madare uputili ka selu Sveštari u čijoj blizini se nalazi jedan od najznačajnijih tračkih tumula. Posle gotovo 100 kilometara vožnje, od čega dobar deo po očajnom putu, stigli smo. Ova oblast poznata je kao Sborjanovo, a zovu je i Sveta zemlja Geta. Geti su tračko pleme koje je ovde ostavilo puno svojih tragova. Najznačajnija od svega je, već pominjana, humka u kojoj se nalazi veličanstvena grobnica sa karijatidama. Osim ovih ženskih skulptura na jednom od zidova sačuvan je i mural. Izgrađena je krajem 4. veka pne.
Trački tumuli kod Sveštarija.

   U ovu grobnicu može da se uđe samo sa vodičem. Prvo se prolazi kroz neka automatska vrata sa šifrom. Unutra je zabranjeno fotografisanje, a boravak je ograničen na 18 minuta. Zbog toga je bugarska “vodičica” pričala kao navijena. Zanimljiva joj je bila ta priča. Iako sam dovoljno stručan, a i pre puta sam malo proučio arheološku i istorijsku literaturu vezanu za mesta koja smo planirali da posetimo, ipak sam saznao i nešto novo. Na primer, zanimljiv mi je bio podatak da su antropološke analize potvrdile da su Geti bili vegeterijanci, kao i da je u Sborjanovu pronađena srednjovekovna statueta Bude. Ovo sa Budom je zanimljivo, ali i nije tako čudno, s obzirom da su ovim prostorima prozujali razni nomadi koji su došli iz Azije. U blizini ove humke ima još nekoliko tumula, a posetiocima je omogućen ulazak u još dve, daleko skromnije.
Getska grobnica.

   Nastavili smo dalje i na kratko se zaustavili kod ostataka getskog grada Helisa. Očekivano, nije tu imalo baš mnogo šta da se vidi, te smo produžili do Demir Baba teke. Radi se o šiitskom, tačnije alavitskom mauzoleju iz 16. veka. U njemu se nalazi grob Demir Babe, alevitskog sveca. Građevina je sedmougaone osnove, sa kupolom, a u nju se ulazi kroz jednu pravougaonu prostoriju sa piramidalnim krovom. Smatra se da je ovo mesto bilo sveto i Tračanima, a za neku stenčugu na kojoj leži mauzolej kažu da je getski žrtvenik. U dvorištu ovog kompleksa izvire nekakav sveti izvor, a na ulazu se nalazi stara balkanska kuća, ispod čijeg trema se izležavao jedan ogroman pas, potpuno nezainteresovan za našu posetu. Sve je bilo širom otvoreno, a nigde nije bilo žive duše, izuzev tog dzukca. Inače, ceo ambijent oko ove muslimanske svetinje je prijatan. Smeštena je na dnu jedne doline, obrasle šumom. Navodno su neka nedavna istraživanja dokazala da je baš na ovom mestu najčistiji vazduh u celoj Bugarskoj.
Demir Baba teke.

   U unutrašnjosti mauzoleja centralno mesto zauzima grob Demir Babe. Zidovi su ukrašeni tipičnim islamskim motivima, a na njima vise slike Alija, ćilim sa prikazom Meke i neke zastave sa arapskim natpisima. Deo gde se pale sveće je sav izgaravljen. Da, da, alaviti pale sveće, i ne samo to! Za mnoge od njih ramazanski post nije obavezan. Neki smatraju da nije obavezan ni odlazak u Meku. Oni koji ipak tamo idu, ne pridržavaju se sunitskih pravila tokom hadza. Za pojedine alavite hodočašće je odlazak u prirodu, tj. na neke planine. Ne praktikuju zekat, odnosno obaveznu milostinju. Monogami su, a žene se mole zajedno sa muškarcima i ne moraju da nose marame. Ne klanjaju pet puta na dan. Po njima svega toga nema u Kuranu i kažu da su sve to izmislili suniti. Suniti ih smatraju jereticima, a ovi njih fanaticima, koji se ponašaju kontradiktorno u odnosu na Kuran. Dalje, slave Noruz, tj. persijsku novu godinu, kao i Ašuru odnosno komemoraciju na mučenika Huseina, koji je poginuo kod Kerbale. Slave i Hidirelez, tj. sveca Hidra, koga neki dovode u vezu sa Svetim Ilijom. Negde se ovaj praznik zove Erdelez i praznuje se na Đurđevdan. U svojim religioznim obredima koriste vino. Osim toga, kače trake iscepane odeće po drveću oko svojih svetinja, bacaju pare na svetačke grobove, ljube dovratke na svetim mestima itd.
Demir Baba teke.

   Alaviti su mistična šiitska, sufijska grana islama i oni su pratioci i poštovaoci Muhameda, Alija, 12 imama, kao i alavitskog sveca iz 13, veka Hadzi Bektaš Velija. U bliskoj su vezi sa bektašijama. Veruju u jedinstvo Alaha, Muhameda i Alija. Teško je definisati njihovu veru, pošto u tome sami nisu jedinstveni, a baš i nemaju neki centralni autoritet. Uz to su mnoga njihova učenja usmeno prenošena, pa i otuda eto brojnih razlika.
Demir Baba teke.

   Poznati su i pod imenom Kizilbaši (Crvene glave). Najviše ih ima u Turskoj, dok ih je u Bugarskoj svega par hiljada. Oni su potomci turkmenskih plemena, koja su u srednjem veku naseljavala predele Centralne Azije. Zapravo, bili su neka vrsta šiitske, etno-religijske, vojne grupacije, koja je izuzetno bila važna safavidskoj (iranskoj) državi, kojoj su služili i koja ih je podržavala. Krajem 15. i početkom 16. veka naselili su se u Azerbejdzanu i Maloj Aziji. Kao šiiti nisu baš bili dragi Osmanlijama, te su ih ovi često raseljavali i tako jedan deo njih je završio u Bugarskoj.
   Posle posete Demir Baba teke produžili smo dalje raspalim putem na sever, ka Dunavu i gradu Ruse.
  

Bugarska 2015. (6. deo)



MADARA

   Poslednja na današnjem spisku bila je Madara. U pitanju je, kako Bugari kažu, nacionalni istorijski arheološki rezervat. U stvari, glavna atrakcija je veliki reljef konjanika uklesan u maltene vertikalnoj litici, visokoj oko 100 metara. Reljef se nalazi na 23 metara iznad tla. Na njemu je prikazan konjanik sa kopljem,  spreman da ga baci na lava, a uz njega se nalazi pas. Okolo predstave uklesani su natpisi na grčkom jeziku: kana Tervela (695. – 721.), Kruma (796. – 814.) i Omurtaga (814. – 831.). Upravo su ti natpisi doprineli da se ovaj reljef opredeli u bugarske spomenike. Međutim, ja sam prilično skeptičan u vezi toga. Identične predstave jahača sa psom veoma su rasprostranjene širom Balkana tokom antičkog perioda i pripisane su lokalnom božanstvu poznatom kao Trački konjanik. Po meni, postoji velika verovatnoća da je reljef, u stvari, iz antičkog doba, a da su natpise oko njega kasnije dodali bugarski kanovi.
Madarski konjanik.

   Nažalost, u vreme naše posete Madarski konjanik je bio u fazi restauracije i skele oko njega su u mnogome pokvarile utisak. Nakon što smo kako tako osmotrili ovaj spomenik sa Uneskove liste, krenuli smo uz stepenice do vrha stene na kojoj se nalazi tvrđava. Prvo utvrđenje na ovom mestu podigli su Rimljani u 4. veku. Njega će kasnije obnoviti Asparuh, a trajaće sve do 15. veka. Penjanje do gore mi baš i nije prijalo, ali nekako se izverah. Ima tu da se vide bedemi, nešto objekata, poneka šarka, kao i sjajan pogled na, stvarno, zanimljive i neobične Madarske stene.
Madarske stene.

   Silazak nije bio strašan, a onda je usledio obilazak još nekih zanimljivosti u podnožju, kao što su, navodna, tračka žrtvena stena, jedan uklesani grob, razna svetilišta, pećinska crkva iz 14. veka, kao i tzv. Mala i Velika pećina. Velika pećina je, zapravo, jedna ogromna impresivna potkapina. Dok smo sve to videli, već je počelo da se smrkava. 
Pećinska crkva.

   Odvezli smo se do sela Madara i pronašli smeštaj. Bila je to neka kuća urađena donekle u etno fazonu. Odlično i jeftino, a gazda je bio srdačan. Malo smo i popričali sa njim. Naravno, politika je nezaobilazna tema na Balkanu. Bugarin kao da je jedva čekao trenutak da opljuje Evropsku uniju i to iz sve snage. Na kraju nam je poručio da je za Srbiju bolje da na vreme odustane od članstva u tu organizaciju. E, moj Tuto Bugarine, i ja bih voleo da odjebemo EU! Kao što već rekoh bio sam u Bugarskoj malo nakon što su ušli u Evropsku uniju i tada su se mahom svi radovali i očekivali da će kod njih stvari da krenu na bolje. Tokom ovog putovanja iznenadio sam se koliko Bugara je kukalo na Evropsku uniju i život u Bugarskoj od kada su joj se priključili.
   Na kraju odosmo do obližnje kafane i, po preporuci našeg domaćina, naručismo drob, odnosno restovanu dzigericu. Ne znam šta su joj radili, stvarno je bila dobra. Nikada nisam jeo bolju. Međutim, izmoreni celodnevnom današnjom akcijom i pre svega onim pentranjem do tvrđave, kao i zbog mojih večito gladnih očiju, naručili smo i još svašta nešto: ćevape, pomfrit, šopske salate, naravno i kafe i rakije na početku, a i po nekoliko piva, tako da smo se jedva izborili sa time.
   Dobra je bugarska kuhinja i meni odgovara. Kako i ne bi bila dobra kad imaju: burek i razne pite, tj. banice, sarmu, đuveč, musaku, peglanu kobaju, sudzuk, škembe čorbu, jagnjetinu pod sačem, ajvare, pinđure, ljutenice, naravno i šopsku salatu, punjene paprike, vurdu, baklave itd. itd. Sve poznate stvari, kako da ne odgovara zadrtom Balkancu kao što sam ja, koji se ne pali na suši, salate od rukole, kojekakve kanapeičiće i slične “specijalitete”.

среда, 13. мај 2015.

Bugarska 2015. (5. deo)



PLISKA I PRESLAV

   Ujutru smo se uputili na sever, ka Velikom Trnovu, tako da smo prošli preko Šipka prelaza, gde se vodila odlučujuća bitka u Rusko – turskom ratu. Ima tu i neki veliki spomenik posvećen tom ratovanju, ali nismo išli do njega, pošto smo imali gust program za taj dan. Nismo se zaustavljali ni u Trnovu, već smo produžili na istok ka Šumenu, tačnije ka Pliski.
   I tako, posle nekih dvestotinak i kusur kilometara stigosmo u Plisku, prvu bugarsku prestonicu na Balkanu. Da krenemo redom. Raznorazna Protobugarska plemena naseljavala su široke prostore daleko na istoku i to od Centralne Azije i Kaspijskog mora, preko severnog Kavkaza, do obala Crnog i Azovskog mora. U prvoj polovini 7. veka kan Kuvrat je, ujedinivši neka od tih plemena, formirao tzv. Veliku Bugarsku. Ovaj moćni vladar imao je pet sinova i iako im je naložio složan život, kada je umro oni su se razdelili. Usled sve većeg pritiska Hazara, jedan od sinova je otišao u Panoniju i tamo se potčinio avarskom kanu. Drugi je svoje sledbenike odveo čak u severnu Italiju. Za trećeg brata pretpostavlja se da je deo naroda odveo na srednju Volgu i Kamu, gde će se kasnije formirati Bugarska na Volgi. Najstariji, Bat Bajan, je priznao hazarsku vlast, a peti Asparuh je deo naroda poveo do donjeg Dunava.
   Asparuhovi Bugari su neko vreme proveli u delti Dunava, a onda, nakon što su pobedili vizantinsku vojsku kod Ongula, prešli su Dunav, tj. ušli na vizantinsku teritoriju i na mestu Pliske 681. godine formirali svoju prestonicu. 
Pliska.

   Kao što sam i pretpostavljao, Pliska se nalazi u ravnici, što je sasvim logično, jer su tadašnji Bugari bili ljuti nomadi, koji su preferirali takve terene. Pliska je zauzimala površinu od 23 km2. Zapravo, ta prva prestonica je pre bila neka vrsta kampa, kako, uostalom, na jednom kamenom natpisu kan Omurtag naziva Plisku. Nije to bio grad u pravom smislu reči, već prostor ograđen zemljanim bedemima i rovovima dugačkim ukupno 20 km. Unutar tog “kampa” arheolozi su malo toga našli, što se i očekivalo, pošto su ti prvi Bugari živeli u jurtama, kao i svi nomadi. Taj kamp može da se posmatra i kao utvrđeno pribežište, gde se narod sklanjao u slučajevima opasnosti. 
Pliska, velika bazilika.

   Međutim, u okviru tog velikog prostora smešten je tzv. unutrašnji grad, koji je okružen kamenim zidom debelim preko 2,5 metra. Ovo utvrđenje u utvrđenju je nepravilnog trapezoidnog oblika, dužine 740 m na severu i jugu, 612 m na istoku i 788 m na zapadu. Imalo je 4 kapije i kule. Unutra mogu da se vide ostaci kanove palate, paganskog hrama, tu su i temelji crkve iz vremena kada su Bugari primili hrišćanstvo, zatim neka varijanta termi, tj. hipokaust  i razne druge građevine. Mnogo toga je, u stvari, rekonstrukcija i to žestoka, ali neka je. Tako i treba, ja sam pristalica te prakse. Van ovog utvrđenja nalazi se velika bazilika, koja je tek bogato rekonstuisana. Dopao mi se i muzej na lokalitetu, gde ima svašta da se vidi. Posebno mi je bila zanimljiva kolekcija grafita i runa, po kojima su drevni Bugari bili poznati.
Pliska, nomadska garderoba.

   Godine 811. vizantinski car Nićifor I je dva puta porazio Bugare i razorio Plisku. Međutim, prilikom povlačenja upao je u bugarsku zasedu, bio poražen i ubijen. Od njegove lobanje kan Krum je napravio pehar za vino. Kasnije, 865. godine Boris I je prihvatio hrišćanstvo i neke od paganskih hramova u Pliski pretvorio u crkve. Kada se Boris I zamonašio, njegov sin Vladimir (Mihajlo) pokušao je 889. godine da obnovi paganstvo, tj. poštovanje Tangre. Verovatno je u to vreme stradala velika bazilika u Pliski. Onda je Boris I napustio manastir, pobedio sina, po “lepom” starom običaju oslepio ga i 893. godine prebacio prestonicu u obližnji hrišćanskiji” Veliki Preslav. 
Veliki Preslav.
   I mi smo se uputili u Preslav. Nekada se druga bugarska prestonica prostirala na oko 3,5 km2 . Sada mogu da se vide bedemi tzv unutrašnjeg grada i ponešto od građevina u njemu, kao što su: vladarska palata, bazilika, administrativna zgrada, patrijaršija itd. Da budem iskren, malo toga je stvarno sačuvano, ali zato su Bugari odradili još jednu hiper rekonstrukciju. Recimo, južna kapija sa kulom je u potpunosti podignuta na temeljima koji su jedva pola metra štrčali iz zemlje. Vala, neka su! Od svega je najbolje očuvana tzv. Okrugla iliti Zlatna crkva, koja se nalazi nekih 200 metara od južne kapije.
Veliki Preslav, južna kapija.
   Iako danas ne ostavlja takav utisak, brojni istorijski izvori govore o veličanstvenosti i lepoti Velikog Preslava. Onda je 969. godine kijevski knez Svjatoslav zauzeo ovaj grad. Godine 971. Preslav je u rukama Jovana Cimiskije. Boris II, sin cara Petra I i unuk čuvenog cara Simeona, odveden je u Carigrad zajedno sa blagom Bugara, a grad je preimenovan u Jovanopolis. U suštini ovi događaji predstavljaju propast I bugarskog carstva, međutim, bugarski istoričari njegovo trajanje produžuju sve do 1018. godine, odnosno do propasti Samuila. Inače, Preslav će ponovo zauzeti kakvo takvo mesto u bugarskoj istoriji nakon obnove njihove države, tj. tokom II bugarskog carstva (1185. – 1396). 
Veliki Preslav, Zlatna crkva.
   Posetili smo i odlični Arheološki muzej Velikog Preslava, gde smo srdačno dočekani od tamošnjih bugarskih kolega. Pokazano nam je i nešto što se ne nalazi u stalnoj postavci, a ispraćeni smo sa po besplatnim katalogom.
   Bio sam izuzetno zadovoljan obilaskom Pliske i Preslava. Da se razumemo, nisu to neki lokaliteti da padneš na teme, ali oni su mene lično veoma zanimali, posebno Pliska, tako da mi je baš bilo drago što sam ih posetio.

уторак, 12. мај 2015.

Bugarska 2015. (4. deo)



DOLINA TRAČKIH KRALJEVA

   Naše sledeće odredište bio je Kazanlak, tačnije jedna od najpoznatijih tračkih grobnica koja se nalazi u ovom gradu. Ona je smeštena unutar humke visoke 7 metara i prečnika 40 metara. Inače, na ovom veštačkom brdu postoji i jedno turbe koje su postavili Turci 1420. godine. Čuvena tračka grobnica nalazi se tik pored ovog osmanlijskog spomenika. Datuje se u 4. vek pne. i nalazi se na Uneskovoj listi svetske kulturne baštine. Otkrivena je 1944. godine kada je bugarska vojska, zbog američkog bombardovanja, krenula da na ovom uzvišenju instalira protivvazdušni top.
Kazanlak, turbe.

   Iznenadio sam se koliko je mala ova grobnica. Na fotografijama koje sam ranije gledao izgledala mi je monumentalnije, a u stvari sama grobna odaja pod kupolom je prečnika 2,65 metara i visine 3,25 metara. Do nje vodi uzani koridor dugačak svega 2,25 metara. Ono zbog čega se ova grobnica izdvaja iz mase tračkih spomenika su fantastične freske kojima je oslikana. Upravo da bi se sačuvali ti crteži danas ne može da se vidi prava grobnica, već je za posetioce, odmah pored, napravljena verna kopija. Na tim freskama predstavljen je upokojeni trački vladar, sa vencem na glavi, kako sedi za trpezom (pogrebna gozba). Ukupno je prikazano 19 osoba i to: supruga preminulog, tj. kraljica, zatim sluge kako donose darove, sviračice, ratnici, kočijaši koji pripremaju kvadrige za trku što se organizovala u čast umrlog. Ma, fenomenalna je ova grobnica!
Kazanlak, tračka grobnica.

   Oblast Kazanlaka poznata je po uzgajanju bugarskog nacionalnog cveća – ruža, te je zbog toga krasi epitet “Dolina ruža”. Nakon nedavnih iskopavanja brojnih tračkih tumula u ovom području arheolozi su lansirali novi naziv “Dolina tračkih kraljeva”. Sve te silne humke zapravo su bile smeštene oko nekadašnje prestonice tračkog vladara Seuta III, koja je po njemu nosila ime Seutopolis (4. vek pne.). To je bio pravi, utvrđeni grad, rađen po hipodamovom sistemu, sa kraljevskom palatom, podgrađem itd. Sistematski je istražen od 1948. do 1955. godine, pošto je na tom mestu napravljeno akumulaciono jezero, tako da je danas pod vodom.
Šipka, trački tumul.

   Mi smo se uputili ka mestu Šipka, u čijoj se blizini nalazi veći broj tih mogila. Uspeli smo da uđemo u tzv. grobnicu Ostruša (sredina 4. veka pne.), koja se nalazi unutar 18 metara visoke humke. I ovde postoji ona priča da je to prvo bio nekakav kultni kompleks, koji je naknadno iskorišćen za sahranjivanje. Kako bilo da bilo, prvobitno je postojalo 6 odaja, od kojih je u celosti sačuvana samo jedna. Ona je u stvari isklesana u ogromnom granitnom bloku, težine više od 60 tona. Spolja je urađena tako da ima krov na dve vode. Unutra, tj. u izdubljenoj unutrašnjosti izdvaja se tavanica, koja je takođe klesanjem, ukrašena pravougaonim, trouglastim i okruglim poljima. Nekada su ta polja bila oslikana, međutim opstao je samo portret jedne mlade žene.
Šipka, tumul Ostruša.
Šipka, tumul Ostruša.

   Još zanimljivija od Ostruše je mogila Šušmanec, takođe iz 4. veka pne, za koju isto važi da je prvo bila hram. Ovu humku je 1996. godine iskopao, već pominjani, kontroverzni arheolog Georgi Kitov. Na sredini centralne, zasvođene odaje nalazi se beli dorski stub dok na ulazu prve pristupne prostorije stoji jonski stub.
Šipka, tumul Šušmanec.
Šipka, tumul Šušmanec.
Šipka, tumul Šušmanec.

   U treći tumul, poznat kao grob Seuta III, nismo uspeli da uđemo jer je bio zatvoren, pošto se navodno obrušila neka zemlja, te zbog restauracije ne može da se poseti. Čak se nešto bunio i neki matori čuvar zato što sam fotografisao njenu unutrašnjost kroz ulazno staklo.
Šipka, grob Seuta III.

   To bi bilo to, što se tiče tračkih humki u okolini Šipke. Nakon što smo pronašli smeštaj prošetali smo se i do velike crkve, izgrađene u potpuno ruskom fazonu. Podignuta je 1902. godine u čast poginulih vojnika u bici kod ovog mesta tokom Rusko – turskog rata (1877 – 1878.). Zidovi njene unutrašnjosti ispunjeni su freskama iz ruske i bugarske istorije, ali i imenima Rusa koji su ovde ostavili svoje kosti. Popisane su sve ruske jedinice koje su učestvovale u toj ključnoj bici za oslobođenje Bugarske, a ispod njih se ređaju imena i prezimena postradalih. U stvari, ispisana su samo imena i prezimena poginulih oficira i to redom od viših ka nižim činovima, a na kraju svakog spiska dodato je i još toliko i toliko običnih redova.
Šipka, crkva Hristovog rođenja.

   Boraveći, evo, već treći put u Bugarskoj, stekao sam utisak da su Bugari zahvalni Rusima što su ih oslobodili turskog ropstva i čini mi se da dobar deo naroda gotivi Rusiju, uprkos njihovoj sadašnjoj vlasti koja vodi prozapadnu, a moglo bi se reći i antirusku politiku.