четвртак, 8. јануар 2015.

Bugarska & Grčka 2010. (1. deo)



BABA VIDA & BELOGRADČIK


   Prateći srpske putničke sajtove i forume zapazio sam da se Bugarska kao destinacija slabo kotira. Stekao sam i utisak da se na  istočne komšije gleda sa visine. Sudeći po komentarima naših putnika, u Bugarskoj nema ništa zanimljivo. U stvari ima more, ali Crno, a ono nema onu tirkiznu boju i nije dovoljno slano. Nikada mi neće biti jasno zašto je ta slanoća bitna, pa nećete u tom moru da kiselite kupus! Ajde, jasno mi je što agencijski putnici smatraju Bugarsku nekim tamo žnj odredištem. Osim aranžmana za letovanje, ni jedna turistička agencija ne organizuje nikakve ture u kojima bi se obilazila Bugarska. Međutim, sudeći po komentarima na tim društvenim mrežama, i samostalni putnici smatraju Bugarsku nezanimljivom. Po meni Bugarska ima sve, i more, i Dunav, i planine i gomilu kojekakvih kulturno – istorijskih znamenitosti iz raznoraznih epoha. Imaju praistorijske lokalitete, tračke, rimske, vizantijske, bugarske itd. Koliko hoćeš srednjovekovnih tvrđava, crkava! Neke od tih stvari su jedinstvene u svetu, kao što su fenomenalne tračke grobnice. U mnogo mesta je sačuvana stara tradicionalna arhitektura iz 18. – 19. veka. Nigde se ne može bolje nego u Bugarskoj doživeti Balkan kakav je nekada bio. Da ne tupim više, meni je Bugarska i te kako zanimljiva i spada u nekoliko država koje sam rešio da sistematski obiđem, regiju po regiju.
   Tog sivog oktobarskog dana 2010. godine krenuli smo da posetimo zapadne delove Bugarske. Putovali smo kolima, a kiša nas je pratila sve vreme. Granicu smo prešli kod Vrške Čuke i zaustavili se u Kuli, tj. u prvom naseljenom mestu. Tu smo stali da bi smo videli rimsko utvrđenje Kastra Martis. U pitanju je kvadriburgijum, čije su dimenzije 40 x 40 metara. Imalo je kružne kule, a jedna od njih je sačuvana do visine od 16 metara. Kastra Martis je podignut krajem 3. ili početkom 4. veka i nije baš mnogo trajao, pošto su ga u tom 4. veku razorili Goti. Vizantinci su obnovili utvrđenje u 6. veku. Nismo se tu mnog zadržavali, ali sasvim dovoljno da pokisnemo i da se dobro izblatnjavimo.
Kastra Martis.

   Sledeća stanica bila je Vidin. U ovaj grad na Dunavu takođe smo došli zbog jedne tvrđave, Baba Vide. Podignuta je u 10. veku, po mišljenju mnogih, na temeljima antičke Bononije. Da budem precizniji, iz tog najstarijeg perioda ostala je sačuvana samo jedna kula. Tokom kasnijih vekova mnogo puta je pregrađivana i znatno proširena. Zadnju prepravku je imala krajem 17. i početkom 18. veka, kada je prilagođena odbrani od vatrenog oružja. Baba Vida se nalazi na samoj obali mutnog Dunava, a zauzima površinu od nekih 9500 m2. Vidinom, a samim tim i tvrđavom su tokom istorije osim Bugara vladali i Vizantinci, Mađari, Turci. Kada je 1292. godine vidinski knez Šišman, vazal kana Nogaja, napao Srbiju, a verovatno i spalio Žiču, kralj Milutin se iste godine osvetio tako što je zauzeo Vidin. Šišman se spasio bekstvom preko Dunava. Kasnije će se ova dva vladara pomiriti, pa čak i oroditi. 
Baba Vida.
Baba Vida.

   Obilazak Baba Vide je osim uporne kiše malo pokvarila i poveća grupa turista iz SAD-a. Dok su razgledali tvrđavu svaki od njih je bar desetak puta izgovorioamazing” i  wow”! Ima li šta gore nego naći se negde zajedno sa američkim turistima? U stvari ima, gori su Italijani i Japanci. Takva su bar moja iskustva. Mislim da niko ne može da proizvede veći broj decibela od grupe Italijana. Sva sreća da im je jezik milozvučan, da kojim slučajem govore portugalski ili šiptarski to bi bio pakao. Što se tiče Japanaca, gde god sam po svetu naleteo na njih uglavnom su jurcali kao kamikaze i gurali se ne bi li negde ušli pre ostalih. Da budem pošten, Amerikanci koje sam do sada sretao na putovanjima u stvari su bili fini, nasmejani, ljubazni, ali i glupi i neobrazovani samo tako. 
Baba Vida.
   Nismo se dugo zadržavali u Vidinu, koliko da u banci zamenimo pare, još malo pokisnemo i u nekom fast fudu pojedemo, verovatno, najgori giros koji je ikada igde napravljen. Konačno odredište za prvi dan u Bugarskoj bio je Belogradčik. Grad nije nešto posebno interesantan, ima nekoliko starih tradicionalnih kuća, jednu malu, ali zanimljivu dzamiju i mnogo cigana. Više bi mu odgovaralo ime Crnogradčik. Verovatno je naš utisak o ovom mestu pogoršala i kiša koja nas ni ovde nije napuštala. Po preporuci lokalaca otišli smo na večeru u neku kafanu koja je smeštena malo van grada i nismo pogrešili. Posle klope smo se vratili u Belogradčik, još malo se promuvali po njemu, dodatno pokisli i kupili flašu magurske rakije, čisto da nam se nađe u sobi.
   Ujutru smo se uputili do mesta zbog koga smo zapravo i došli u Belogradčik, a to su neobične stene koje se nalaze u blizini ovog grada. Radi se o stvarno neobičnim i zanimljivim geološkim formacijama. Ove “lude” stene se prostiru na površini od nekih 50 km2. Da stvar bude interesantnija, usred tog kamenja smeštena je i velika tvrđava. Prvo utvrđenje su na ovom mestu podigli još Rimljani, ali od njega nije ništa sačuvano. Tvrđava je postojala i tokom srednjeg veka. Držali su je i Mađari i tada se zvala Fehervar. Turci su je zauzeli 1396. godine. Osmanlije su veliku rekonstrukciju i proširenje započeli 1805. godine i za taj posao su angažovali francuske inženjere. Posao je, posle više prekida, završen 1837. godine uz pomoć italijanskih stručnjaka. Jedan od prekida prouzrokovao je i naš hajduk Veljko, koji je tokom I srpskog ustanka zauzeo ovo utvrđenje. Naš današnji obilazak nije pokvarila ni kiša, ni američki turisti, već magla i to gusta, da ne može biti gušća. Doduše dala je neku dozu mističnosti svim tim neobičnim stenčugama, ali ipak bi bilo bolje bez nje.
Belogradčik
Belogradčik.
 
  

1 коментар:

  1. Pozdrav Baki, naleteh na tvoj blog i shvatih da je to moj prijatelj sa putovanja.info. Drago mi je da si sve putopise objedio. Upravo to sam prosle godine uradila i ja ali se tek pocetkom proslog meseca vise aktivirala u pMojesivanju. Zelim ti jos mnogo putovanja i putopisa. Moje postove mozes videti na sladjanamaric.blogspot.com i na fb stranici Cipelice Skitalice

    ОдговориИзбриши