ISRAEL VS PALESTINE
Dok
smo od Mrtvog mora stigli do Jerusalima već se uveliko smračilo. Odmah smo seli na tramvaj
i krenuli ka našem hotelu. Po izlasku iz tramvaja, na stanici kod Damask
kapije, sačekao nas je ogroman broj jevrejskih policajaca u punoj opremi za
razbijanje demonstracija. Nešto se tokom našeg odsustva dešavalo u ovom gradu.
Prošli smo pored policijskog kordona i stigli do hotela. Malo smo se sredili i
onda izašli do obližnjeg restorana, gde smo svake noći išli na večeru. Čudna je
atmosfera vladala i u našoj kafanici. Na velikom ekranu u bašti svako veče je
bio prenos fudbalskih utakmica, a danas su pustili neke vesti, koje su svi
prisutni budno pratili. Ljudi su bili gnevni, glasno su se raspravljali, neki
su čak i vikali.
Posle sam saznao da je tog dana preminuo
palestinski šesnaestogodišnjak, koga su Izraelci ranili u jednim od brojnih
demonstracija što su se dešavale tokom bombardovanja Gaze. Posle sedam dana,
provedenih u komi, dečak je umro. Njegova smrt je izazvala nerede u istočnom
Jerusalimu. Bilo je pucnjave, bacani su molotovljevi kokteli, izgorela je jedna
benzinska stanica, kamenovani su automobili, na meti je bio light rail. Izgleda
da su sukobi sa policijom prestali malo pre nego što smo se nas dvojica vratili
u Jerusalim.
Sutradan, kada sam nastavio sa obilaskom
Jerusalima, pored mene je prošla velika kolona policijskih vozila za razbijanje
demonstracija, koja su uglavnom bila ulubljena, izgrebana, izmazana farbama, sa
napuklim staklima, tj. sa ožiljcima iz jučerašnjih nereda. I stari grad je bio
pun vojske. Prisutni su oni tamo stalno, ali sada ih je bilo vidno više. Ispred
Sion kapije bilo je parkirano nekoliko kamiona iz kojih su vojnici istovarali
vojnu opremu i unosili u jevrejsku četvrt.
Hoće li se ikada nekako rešiti sukob između
Izraelaca i Palestinaca? Sve je počelo sa cionizmom i
idejom da se u Palestini napravi država za Jevreje. Prvi jevrejski doseljenici
počeli su da dolaze 1882. godine. Ocem cionizma smatra se Teodor Hercel,
austrougarski novinar, poreklom iz Zemuna. Prvi cionistički kongres je održan u
Bazelu. Ideja o naseljavanju je sve više jačala. Onda je 1917. godine britanska
vlada objavila deklaraciju o stvaranju “nacionalnog
doma” za Jevreje
u Palestini i odmah te iste godine general Edmund Alenbi je osvojio Jerusalim.
Usledilo je pojačano naseljavanje Jevreja i dok su se Arapi opasuljili već je
bilo kasno. Počele su arapske pobune protiv doseljenika, ali su ih Britanci i
Jevreji lako gušili.
Sa
usponom Hitlera na vlast u Nemačkoj povećao se i broj novopridošlih Jevreja u Palestini.
Tada izbija najozbiljniji arapski ustanak, koji je trajao od 1936. do 1939.
godine. Kada je izbio II svetski rat Britanci, stari mufljuzi, shvatili su da
će im trebati arapska nafta, a i plašili su se Romela, koji je napredovao ka
Kairu, od koga Jerusalim nije daleko, pa su ograničili dolazak novih jevrejskih
doseljenika. Zbog toga će njihovi dojučerašnji jevrejski saveznici,
paramilitarna organizacija Hagana i njen ogranak Irgun, krenuti sa
terorističkim akcijama protiv Engleza.
Godine 1948. Britanci su napustili
Palestinu, a Jevreji su proglasili nezavisnu državu Izrael. Odmah je otpočeo i
rat. Arapi ovaj rat zovu Al – nakba, iliti u prevodu “katastrofa”, jer je na kraju borbi, na teritoriji pod vlašću
Izraelaca ostalo 160.000 Palestinaca, a pre početka sukoba bilo ih je 800.000.
Novi rat je usledio 1967. godine. Tada su,
tokom 6 dana, Izraelci pobedili udruženu armiju Egipta, Sirije i Jordana i
preuzeli Sinaj i Gazu od Egipta, Zapadnu obalu i istočni Jerusalim od Jordana i
Golansku visoravan od Sirije. Sledeći rat je izbio 1973. godine, na jevrejski
praznik jom kipur, i opet su Arapi bili poraženi.
Nemoćni da se suprotstave jačem neprijatelju,
Palestinci su se okrenuli terorizmu. Tako je 1972. godine ubijeno 11 izraelskih
sportista na olimpijskim igrama u Minhenu. Počele su i otmice aviona,
podmetanje bombi i sl. Među Palestincima se kao novi vođa izdvojio Jaser Arafat
i njegova organizacija Fatah. Godine 1982. Jevreji su se povukli sa Sinaja, ali
su iste godine započeli invaziju na Liban. Palestinci su 1987. godine pokrenuli
veliku pobunu, poznatu kao I intifada, koja je trajala sve do 1993. godine,
odnosno do sporazuma u Oslu. U norveškoj prestonici su Jaser Arafat i Jicak
Rabin dogovorili povlačenje izraelskih vojnih snaga iz pojasa Gaze i sa Zapadne
obale. Ovim sporazumom mnogi nisu bili zadovoljni, pa je zbog toga jedan jevrejski
desničar ubio Jicaka Rabina. Na scenu stupa i islamistička palestinska
organizacija Hamas, čuvena po svojim samoubilačkim bombaškim akcijama. Od 2000.
do 2005. godine traje tzv. II intifada, koja je praćena serijom napada bombaša
samoubica po Izraelu. Zbog toga su izraelske vlasti napravile sigurnosnu ogradu
između njihove i palestinske teritorije, a posle su prihvatile i da vrate jedan
deo jevrejskih naseljenika sa Zapadne obale i sve iz Gaze. Godine 2006. izbio
je drugi rat protiv Libana. Sledeće godine došlo je do sukoba između Hamasa i
Fataha u pojasu Gaze. Hamas je pobedio i isterao Fatah sa ove teritorije. Od
tada ovi islamisti vladaju Gazom.
Izrael je pobedio u svim ratovima koje je
vodio protiv Arapa. Sve to ne bi bilo moguće bez svesrdne pomoći Sjedinjenih
Američkih Država. Palestinci su godinama mrcvareni, ponižavani, oteta im je
zemlja, stotine hiljada njih je prognano, a ceo svet za to zabole. Nepravda i
svi ti porazi stvorili su očaj i beznađe među Palestincima, što je doprinulo da
se pojave, a ubrzo i preuzmu glavnu reč, kojekakve islamističke organizacije. U
početku borbe za Palestinu nije bilo tako. Veliki broj prvih vođa PLO-a
(Palestinski oslobodilački pokret), bili su hrišćani, a neki od njih važili su
za najradikalnije. Kada su Lejla Khaled i ekipa 1969. godine izveli simultanu
otmicu 4 aviona, njihov glavni zahtev bio je oslobađanje uhapšenih članova
PLO-a. Među prvima na toj listi bio je i jedan visoki crkveni dostojanstvenik,
koga su Izraelci zatvorili pod optužbom da je organizovao nabavku i šverc
oružja za Palestince. Čak i sadašnji arhiepiskop grčke pravoslavne patrijaršije
u Jerusalimu, Teodosijus Hana, važi za beskompromisnog borca protiv okupacije Palestine
i zbog toga je više puta hapšen, maltretiran i proterivan od strane Izraela.
Već drugi dan nakon demonstracija i nereda
koje sam pominjao, napetost što se osećala u vazduhu je nestala. Broj izraelskih
vojnika po Jerusalimu se sveo na uobičajenu meru, na ulicama više nije bilo
bornih kola, a u našoj kafanici su opet puštali evropske fudbalske mečeve. Sve
se vratilo u tu neku normalu, koja je daleko od normalnog.
Нема коментара:
Постави коментар