недеља, 2. новембар 2014.

Izrael 2014. (3. deo)



CRKVA HRISTOVOG GROBA


   Crkva Hristovog groba nalazi se na mestu, odnosno nekadašnjem brdu, koje se zvalo Golgota, što na aramejskom znači lobanja. Tako je to brdo nazvano jer se verovalo da je tu sahranjena Adamova glava. Na latinskom se ovaj breg zove Kalvarija. Prvu crkvu na Golgoti podigao je Konstantin Veliki, nakon što je njegova majka Jelena pohodila Svetu zemlju i na ovom mestu izvršila iskopavanja, prilikom kojih je između ostalog pronašla i krst na kojem je bio razapet Hrist. Jelena je ta iskopavanja obavila na Golgoti, jer su ovo brdašce lokalni hrišćani čitava tri veka smatrali mestom Isusovog stradanja. Vrlo je moguće da je crkva Svetog groba autentično mesto gde se to i dogodilo.

   Jeleninu i Konstantinovu crkvu srušili su 614. godine Persijanci (Sasanidi). Nekih petnaestak godina kasnije je obnovljena. Godine 638. kalif Omar je zauzeo Jerusalim. Dok ga je grčki patrijarh vodio u obilazak hrišćanskih svetih mesta, zatekli su se u ovoj crkvi kada je došlo vreme za molitvu. Patrijarh ga je pozvao da se tu na licu mesta pomoli, ali je kalif to odbio, rekavši da bi posle toga muslimani prisvojili ovo mesto, jer se tu molio Omar, te je uzeo svoje ćilimče i napolju obavio molitvu. Jedan drugi kalif, poznat kao Ludi Hakim, nije bio tako uviđajan i 1009. godine je srušio crkvu. Obnovio ju je Konstantin Monomah 1084. godine. Sve u svemu, tokom muslimanske vladavine Jerusalimom život hrišćana i Jevreja je bio relativno podnošljiv, ali dešavalo se tokom tog perioda i da crkva Svetog groba bude demolirana, a patrijarh ubijen. Onda dolaze krstaši, koji 1099. godine osvajaju Jerusalim. Za razliku od Omarovog zauzimanja grada, kada nije bilo pljački, krvoprolića i rušenja svetinja, sada je krv tekla na sve strane. Zapadni vitezovi nisu nikoga štedeli, uključujući tu i pravoslavne i Jevreje. Kakva je to bila skupina ološa i fanatika, najbolje govore prilično pouzdani izvori da su prilikom osvajanja mesta Mara krstaši pekli i jeli arapsku decu. Pravoslavni su tokom tih krstaških ratova bili pod dvostrukim udarom. Muslimani su ih smatrali prirodnim saveznicima krstaša, a ovi su ih sumnjičili zbog naklonosti prema muslimanima, a i smatrali su ih podanicima nižeg ranga. 

   Kada su Latini zauzeli Jerusalim, prvo su isterali sve pravoslavne iz crkve Hristovog groba i pohapsili sve kaluđere, koji su mrcvareni dok nisu priznali gde su sakrili časni krst. Netrpeljivost između istočnih hrišćana i katolika trajala je tokom cele krstaške vladavine. U tome je prednjačilo pravoslavno sveštenstvo, za koje se čak može reći da je bili naklonjeno Saladinu. Jedan od glavnih Saladinovih savetnika bio je pravoslavni sveštenik Jusuf Batit, kome su uoči opsade Jerusalima grčki kaluđeri obećali da će probati da otvore gradske kapije. Kada je Saladin 1187. godine ušao u Jerusalim hrišćanima nije falila dlaka  glave, a krstašima je dozvoljeno, doduše uz otkup, da napuste grad.
   I tokom narednih perioda nastavila se borba oko vlasništva nad crkvom Svetog groba između hrišćanskih konfesija. Tako su 1757. godine Francuzi izdejstvovali kod turskih vlasti da prevlast dobiju franjevci, našta su pravoslavci uzvratili silom i proterali franjevce, a sultan je vratio Grcima glavnu ulogu u crkvi. Sukob oko posedovanja ove crkve bio je povod i za izbijanje Krimskog rata. Naime, opet po nagovoru Francuza, sultan je dodelio crkvu Hristovog groba katolicima, zbog čega je Rusija, zvanična zaštitnica pravoslavnih u Svetoj zemlji, otpočela rat protiv Turske. Rusi su loše prošli u ovom vojevanju, jer su se na strani Osmanlija priključile Britanija i Francuska, ali ruski car Aleksandar II izborio se da ponovo bude uspostavljena prevlast pravoslavaca u crkvi Svetog groba. Tako je ostalo do današnjih dana. Nakon što su uz pomoć Rusa učvrstli vlast nad ovim svetim mestom, Grci su porazbijali sve sarkofage krstaških kraljeva koji su se tu nalazili.
   Crkvu danas dele pravoslavni grčki sveštenici, koji drže veći deo čitavog kompleksa, zatim Jermeni, katolici, Kopti i Etiopljani. Da bi sve nekako funkcionisalo, doneta su posebna pravila ponašanja i vršenja službi, tzv. Status Quo. Međutim, i pored toga veoma često dođe do konflikata, a bogami i do ozbiljnih tuča. U tim makljažama po pravilu Grci uvek izlaze kao pobednici, Jermeni pruže dostojanstveni otpor, a katolici dobiju batine. Kopti i Etiopljani su međusobno zavađeni oko neke kapele, pa i tu nisu retke tuče. Zbog svega ovoga još od Saladinovog vremena vrata crkve Hristovog groba otključavaju dve iste muslimanske porodice, koje su, u duhu ove bogomolje, takođe međusobno posvađane.
   Odmah po ulasku u crkvu Svetog groba sa desne strane postoje male stepenice koje vode do dve kapele na spratu. Jedna je franjevačka i tu se nalazi deseta stanica Via Dolorose, gde je sa Hrista skinuta njegova odeća. U kapeli je i jedanaesta stanica, koja obeležava mesto gde je prikovan na krst. Stanica broj dvaneast nalazi se u grčkoj pravoslavnoj kapeli i tu je Isus bio razapet. Trinaesta stanica obeležava mesto gde je Hristovo telo skinuto sa krsta i predato Mariji.
   Tačno naspram glavnog ulaza nalazi se kamen miropomazanja, odnosno stena na kojoj je telo Isusa Hrista očišćeno i namazano uljem. Tu se gomila vernika tiskala i klečala, ljubeći kamen. Neki od njih su na ovu stenu stavljali već pominjanu garderobu, a neki su svoje klečanje nad kamenom pomazanja hteli da ovekoveče, pa su pozirali, dok su njihove kolege vernici pokušavali da ih u toj gunguli uslikaju.
   To je, u stvari, bila samo predigra za pravu gužvu koja se odvijala u glavnoj prostoriji, rotondi, pod čijom kupolom se nalazi mala crkva, tj. kapela Hristovog groba, koja je ujedno i poslednja stanica Puta suza. Međutim, tu gužvu su kontrolisali strogi grčki kaluđeri. Ljudi svih mogućih rasa strpljivo su čekali u ogromnom redu, koji je zavijao oko kapele. Jedan od kaluđera je stajao na samom ulazu ispred te crkve u crkvi i nije dozvoljavao da se ostane predugo u njenoj unutrašnjosti. Kada je 1964. godine Papa Pavle VI bio u poseti Svetoj zemlji zatražio je od pravoslavnog patrijarha da se pomoli u ovoj kapeli. Patrijarh mu je rekao da mora da uputi pismenu molbu, a kada je Papa to uradio, ovaj ga je odbio.
   U sklopu crkve Svetog groba nalazi se više crkava, kapela, kripti i raznih prostorija. Prilično je to veliki kompleks. Dok je moj saputnik stajao u redu ispred Hristovog groba, ja sam natenane  sve obišao. Crkva Svetog groba nije na mene ostavila neki poseban utisak. S obzirom da nisam vernik, ja sam je posmatrao kao građevinu, kao bilo koju crkvu, kao kulturno istorijski spomenik. Smeštena je usred starog grada, među uličicama i kućama, i nemoguće ju je sagledati u celini. Vekovima je obnavljana, dograđivana, dodavao je ko je šta hteo, tako da danas nema neki jasan pravilan oblik. Rekao bih u šali srednjovekovna divlja gradnja. Kada se samo setim kakvo sam oduševljenje osetio nakon što sam prvi put kročio u Svetu Sofiju u Carigradu, pa i u Studenicu, a sada nakon posete najznačajnijoj hrišćanskoj crkvi na svetu bio sam pomalo razočaran.

1 коментар: