CRKVA HRISTOVOG GROBA
Crkva
Hristovog groba nalazi se na mestu, odnosno nekadašnjem brdu, koje se zvalo Golgota, što na
aramejskom znači lobanja. Tako je to brdo nazvano jer se verovalo da je tu
sahranjena Adamova glava. Na latinskom se ovaj breg zove Kalvarija. Prvu crkvu
na Golgoti podigao je Konstantin Veliki, nakon što je njegova majka Jelena
pohodila Svetu zemlju i na ovom mestu izvršila iskopavanja, prilikom kojih je
između ostalog pronašla i krst na kojem je bio razapet Hrist. Jelena je ta iskopavanja
obavila na Golgoti, jer su ovo brdašce lokalni hrišćani čitava tri veka
smatrali mestom Isusovog stradanja. Vrlo je moguće da je crkva Svetog groba
autentično mesto gde se to i dogodilo.
Jeleninu i Konstantinovu crkvu srušili su
614. godine Persijanci (Sasanidi). Nekih petnaestak godina kasnije je
obnovljena. Godine 638. kalif Omar je zauzeo Jerusalim. Dok ga je grčki
patrijarh vodio u obilazak hrišćanskih svetih mesta, zatekli su se u ovoj crkvi
kada je došlo vreme za molitvu. Patrijarh ga je pozvao da se tu na licu mesta
pomoli, ali je kalif to odbio, rekavši da bi posle toga muslimani prisvojili
ovo mesto, jer se tu molio Omar, te je uzeo svoje ćilimče i napolju obavio
molitvu. Jedan drugi kalif, poznat kao Ludi Hakim, nije bio tako uviđajan i 1009.
godine je srušio crkvu. Obnovio ju je Konstantin Monomah 1084. godine. Sve u
svemu, tokom muslimanske vladavine Jerusalimom život hrišćana i Jevreja je bio
relativno podnošljiv, ali dešavalo se tokom tog perioda i da crkva Svetog groba
bude demolirana, a patrijarh ubijen. Onda dolaze krstaši, koji 1099. godine
osvajaju Jerusalim. Za razliku od Omarovog zauzimanja grada, kada nije bilo
pljački, krvoprolića i rušenja svetinja, sada je krv tekla na sve strane.
Zapadni vitezovi nisu nikoga štedeli, uključujući tu i pravoslavne i Jevreje.
Kakva je to bila skupina ološa i fanatika, najbolje govore prilično pouzdani
izvori da su prilikom osvajanja mesta Mara krstaši pekli i jeli arapsku decu.
Pravoslavni su tokom tih krstaških ratova bili pod dvostrukim udarom. Muslimani
su ih smatrali prirodnim saveznicima krstaša, a ovi su ih sumnjičili zbog
naklonosti prema muslimanima, a i smatrali su ih podanicima nižeg ranga.
Kada su Latini zauzeli Jerusalim, prvo su
isterali sve pravoslavne iz crkve Hristovog groba i pohapsili sve kaluđere,
koji su mrcvareni dok nisu priznali gde su sakrili časni krst. Netrpeljivost
između istočnih hrišćana i katolika trajala je tokom cele krstaške vladavine. U
tome je prednjačilo pravoslavno sveštenstvo, za koje se čak može reći da je
bili naklonjeno Saladinu. Jedan od glavnih Saladinovih savetnika bio je
pravoslavni sveštenik Jusuf Batit, kome su uoči opsade Jerusalima grčki
kaluđeri obećali da će probati da otvore gradske kapije. Kada je Saladin 1187.
godine ušao u Jerusalim hrišćanima nije falila dlaka glave, a krstašima je dozvoljeno, doduše uz
otkup, da napuste grad.
I tokom narednih perioda nastavila se borba
oko vlasništva nad crkvom Svetog groba između hrišćanskih konfesija. Tako su
1757. godine Francuzi izdejstvovali kod turskih vlasti da prevlast dobiju
franjevci, našta su pravoslavci uzvratili silom i proterali franjevce, a sultan
je vratio Grcima glavnu ulogu u crkvi. Sukob oko posedovanja ove crkve bio je
povod i za izbijanje Krimskog rata. Naime, opet po nagovoru Francuza, sultan je
dodelio crkvu Hristovog groba katolicima, zbog čega je Rusija, zvanična
zaštitnica pravoslavnih u Svetoj zemlji, otpočela rat protiv Turske. Rusi su
loše prošli u ovom vojevanju, jer su se na strani Osmanlija priključile
Britanija i Francuska, ali ruski car Aleksandar II izborio se da ponovo bude
uspostavljena prevlast pravoslavaca u crkvi Svetog groba. Tako je ostalo do
današnjih dana. Nakon što su uz pomoć Rusa učvrstli vlast nad ovim svetim
mestom, Grci su porazbijali sve sarkofage krstaških kraljeva koji su se tu
nalazili.
Crkvu danas dele pravoslavni grčki
sveštenici, koji drže veći deo čitavog kompleksa, zatim Jermeni, katolici,
Kopti i Etiopljani. Da bi sve nekako funkcionisalo, doneta su posebna pravila
ponašanja i vršenja službi, tzv. Status Quo. Međutim, i pored toga veoma često
dođe do konflikata, a bogami i do ozbiljnih tuča. U tim makljažama po pravilu
Grci uvek izlaze kao pobednici, Jermeni pruže dostojanstveni otpor, a katolici
dobiju batine. Kopti i Etiopljani su međusobno zavađeni oko neke kapele, pa i
tu nisu retke tuče. Zbog svega ovoga još od Saladinovog vremena vrata crkve
Hristovog groba otključavaju dve iste muslimanske porodice, koje su, u duhu ove
bogomolje, takođe međusobno posvađane.
Odmah po ulasku u crkvu Svetog groba sa
desne strane postoje male stepenice koje vode do dve kapele na spratu. Jedna je
franjevačka i tu se nalazi deseta stanica Via Dolorose, gde je sa Hrista skinuta
njegova odeća. U kapeli je i jedanaesta stanica, koja obeležava mesto gde je
prikovan na krst. Stanica broj dvaneast nalazi se u grčkoj pravoslavnoj kapeli
i tu je Isus bio razapet. Trinaesta stanica obeležava mesto gde je Hristovo
telo skinuto sa krsta i predato Mariji.
Tačno naspram glavnog ulaza nalazi se kamen
miropomazanja, odnosno stena na kojoj je telo Isusa Hrista očišćeno i namazano
uljem. Tu se gomila vernika tiskala i klečala, ljubeći kamen. Neki od njih su
na ovu stenu stavljali već pominjanu garderobu, a neki su svoje klečanje nad
kamenom pomazanja hteli da ovekoveče, pa su pozirali, dok su njihove kolege
vernici pokušavali da ih u toj gunguli uslikaju.
To je, u stvari, bila samo predigra za pravu
gužvu koja se odvijala u glavnoj prostoriji, rotondi, pod čijom kupolom se
nalazi mala crkva, tj. kapela Hristovog groba, koja je ujedno i poslednja
stanica Puta suza. Međutim, tu gužvu su kontrolisali strogi grčki kaluđeri.
Ljudi svih mogućih rasa strpljivo su čekali u ogromnom redu, koji je zavijao
oko kapele. Jedan od kaluđera je stajao na samom ulazu ispred te “crkve u crkvi” i nije dozvoljavao da se
ostane predugo u njenoj unutrašnjosti. Kada je 1964. godine Papa Pavle VI bio u
poseti Svetoj zemlji zatražio je od pravoslavnog patrijarha da se pomoli u ovoj
kapeli. Patrijarh mu je rekao da mora da uputi pismenu molbu, a kada je Papa to
uradio, ovaj ga je odbio.
U sklopu crkve Svetog groba nalazi se više
crkava, kapela, kripti i raznih prostorija. Prilično je to veliki kompleks. Dok
je moj saputnik stajao u redu ispred Hristovog groba, ja sam natenane sve obišao. Crkva Svetog groba nije na mene
ostavila neki poseban utisak. S obzirom da nisam vernik, ja sam je posmatrao
kao građevinu, kao bilo koju crkvu, kao kulturno istorijski spomenik. Smeštena
je usred starog grada, među uličicama i kućama, i nemoguće ju je sagledati u
celini. Vekovima je obnavljana, dograđivana, dodavao je ko je šta hteo, tako da
danas nema neki jasan pravilan oblik. Rekao bih u šali srednjovekovna divlja
gradnja. Kada se samo setim kakvo sam oduševljenje osetio nakon što sam prvi
put kročio u Svetu Sofiju u Carigradu, pa i u Studenicu, a sada nakon posete
najznačajnijoj hrišćanskoj crkvi na svetu bio sam pomalo razočaran.
Hahahaha, ovaj ti je bio moćan! U tom duhu posvađani! :D
ОдговориИзбриши