субота, 1. новембар 2014.

Izrael 2014. (1. deo)



DOBRO DOŠLI U IZRAEL


   U zadnjih nekoliko godina više puta sam planirao da otputujem u Izrael, ali nikako da to i ostvarim. Konačno sam jednog dana na brzinu prelomio i pazario avionske karte. A onda, nekih mesec i po dana pre mog puta otpočeo je novi rat između Izraelaca i Palestinaca. Povod za ovaj sukob bila je otmica i ubistvo trojice jevrejskih tinejdzera na Zapadnoj obali. Izraelske vlasti su za taj zločin optužile Hamas, koji vlada Gazom. Jevrejski ekstremisti su odgovorili otmicom i ubistvom jednog palestinskog dečaka. Situacija se iz dana u dan zaoštravala i na kraju kulminirala izraelskim napadom na pojas Gaze. Hamas je uzvratio svojim sklepanim raketama, čiji je učinak skoro pa nikakav, ali je to Jevrejima dalo dobro opravdanje za besomučno raketiranje Gaze. Po mnogima ovo ubistvo izraelskih klinaca nije pravi razlog za jevrejski napad na Hamas, već je stvar u istorijskom dogovoru između Hamasa, koji vlada Gazom i Fataha, koji drži Zapadnu obalu. Njihov sporazum je postignut malo pre te otmice i time je završeno dugogodišnje neprijateljstvo između ova dva palestinska pokreta. Izraelska vojska je pokrenula i kopneni napad ne bi li uništila sistem tunela kojima hamasovi borci prelaze na izraelsku teritoriju. Hamas je gađao aerodrom Ben Gurion zbog čega par dana nisu sletali i poletali putnički avioni. Ceo svet je osuđivao Izrael, ali se on zbog toga nije mnogo tangirao, pošto su i ovaj put, kao i uvek do sada, iza njega stajali Amerikanci. Pratio sam pomalo šta se tamo dešavalo, ali uopšte nisam razmišljao o odustajanju od putovanja. Nisu me plašila ta Hamasova raketiranja, kao ni neredi koji su izbijali u Jerusalimu i na Zapadnoj obali, ali sam se osećao malo bezveze pred put, jer ću tamo obilaziti kojekakve znamenitosti dok tako blizu ljudi stradaju. Svega par dana pred moj let potpisano je primirje. Gaza je sravnjena, poginulo je preko 2000 ljudi. Izrael se obavezao da ukine, tj. ublaži blokadu Gaze. Hamas je proglasio pobedu. Moj drugar i ja sleteli smo na aerodrom Ben Gurion.
   Očekivao sam mrcvarenje na ulasku u zemlju, jer sam, pripremajući se pred put, saznao da to čeka ljude koji u pasošima imaju pečate arapskih zemalja. Moja putna isprava bila je puna raznih muslimanskih pečata, a na prvoj strani nalazila se, ni manje ni više nego, iranska viza. Izašli smo iz polupraznog aviona kojim smo doleteli iz Istambula u gotovo sablasno pustu zgradu aerodroma. Dok sam prilazio graničnom punktu u glavi sam vrteo unapred smišljenu priču kojom treba da objasnim zašto sam tako često boravio u tim za njih problematičnim zemljama. Službenik na šalteru je uzeo moj pasoš, otvorio ga i odmah rekao “Bili ste u Iranu”. Odgovorio sam potvrdno, a on me je upitao zašto sam tamo išao i da li sam posle te posete, koja je bila 2009. godine, još neki put boravio u toj zemlji. Rekao sam zbog čega sam putovao u Iran, a onda i da posle tog putovanja više nisam tamo bio. On je nešto kuckao po kompjuteru i izgovorio “Dakle posle tog putovanja više niste išli u Iran”, Ja sam potvrdio, a on je na to sa osmehom rekao U redu, dobro došli u Izrael”. To je to, nije trajalo ni 10 minuta, a ja se spremao za dugotrajni razgovor sa izraelskim bezbedonosnim organima.
   Inače, pred kupovinu avionskih karata, malo sam se pozabavio problematikom kako stići od aerodroma do Jerusalima i došao do zaključka da treba izbeći sletanje u subotu, tj. na šabat, jer onda kod Jevreja maltene ništa ne radi, pa ni prevoz sa aerodroma. Pazio sam da izbegnem tu subotu i u poslednjem trenutku pomerio za jedan dan let. Naravno, zajebao sam se. Naš avion jeste kretao u petak iz Istambula, ali je sletao 15 minuta posle ponoći, tačno na šabat. Dobro, ništa strašno, pošto od aerodroma do Jerusalima idu minibusevi, šeruti. Sačekali smo dok se nije sakupilo desetoro putnika i krenuli put Jerusalima. 
Damask kapija.

   Ispred Damask kapije, tj. jednog od ulaza u stari grad, stigli smo u gluvo doba noći. Jebiga, kao što rekoh očekivao sam duže zajebavanje sa izraelskim vlastima prilikom ulaska u zemlju, te da ćemo zbog toga kasnije stići u Jerusalim. Hteli smo i da malo uštedimo i izbegnemo to prvo noćenje. Nigde nije bilo žive duše, seli smo na neki zidić zapalili po cigaretu i razmišljali kako da provedemo vreme do svanuća. Mrak, mir i tišinu te jerusalimske noći poremetila su jedna policijska kola, koja su zastala kad su nas spazila. Malo su nas posmatrali iz auta, a onda su produžili svojim putem. Verovatno su zaključili da smo neke budale – bekpekeri. Nastavili smo da sedimo, pušimo, pričamo i šutiramo razbacane prazne limenke. I nije neka zabava.
Istočni Jerusalim.

   Spazio sam u daljini da gori svetlo u jednom lokalu i da tamo ima nekih ljudi. Mislim, nije se taj lokal nalazio daleko, ali sasvim dovoljno da nisam mogao da ustanovim o čemu se tu radi. Stigle godine, ne vidi se više kao pre! Prošetao sam do tamo. Bio je to restoran u kome su se radnici na kraju radnog dana bacili na čišćenje i sređivanje. Pitao sam ih možemo li tu da malo posedimo, a oni su mi odgovorili potvrdno. Zapravo, ta naša komunikacija je izvedena uglavnom pantomimom, pošto ni jedan od njih nije znao engleski. Nisam ni sumnjao da će nas primiti, bez obzira što im je prošlo radno vreme. Bliski istok je to, a ja sam se više puta do sada uverio u gostoljubivost arapskog sveta. Sedeli smo tu par sati gledajući neki sportski program, cirkajući kafice i koka kole. Nije bilo piva, pošto je u pitanju istočni, arapski deo Jerusalima. Momci su bili skroz ok i tako sa njima dočekasmo zoru. Čim je malo svanulo otišli smo do hotela, da probamo da se nešto ranije dočepamo sobe ili bar da tamo ostavimo rančeve. Recepcionar nas je odmah pustio u sobu, a mi smo se odmah bacili na spavanje. Samo malo, par sati dremke, nema dangubljenja, a onda pravac stari grad.


Нема коментара:

Постави коментар