SUDAK
Od
Jalte do Simferopolja odvezao sam se maršutkom. Inače, ova dva grada povezuje i trolejbuska
linija. U pitanju je najduža trolejbuska linija na svetu, duga čitavih 86
kilometara. Iz Simferopolja sam, opet maršutkom, otišao u Sudak. U ovaj gradić
od petnaestak hiljada stanovnika došao sam zbog velike i dobro očuvane
đenovljanske tvrđave.
Smatra se da su prvo utvrđenje osnovali
Alani 212. godine, kada se Krim nalazio u sastavu Bosforskog kraljevstva. Zatim
je u 6. veku vizantijski car Justinijan I izgradio tvrđavu, koju su nazvali
Sogdia, a koju će u 7. veku zauzeti Hazari. Za vreme njihove vladavine ovaj
grad se zvao Sugdag. Nakon hazarskog kraha krajem 10. veka, Sudakom je ponovo
zavladala Vizantija. U periodu od 10. do 13. veka ovaj grad je doživeo veliki
procvat, jer je postao glavni trgovački centar, čija je luka povezivala
Kijevsku Rusiju, istočnu Evropu i stepe Evroazije sa čitavim Mediteranom i
Bliskim istokom. Zbog toga je postao meta Kipčaka, Seldzuka i nekoliko puta
Mongola. Godine 1239. u Sudak je stigla mongolska vojska Batu kana, osnivača
Zlatne horde. Za vreme Zlatne horde u Sudaku su glavne trgovačke aktivnosti
vodili Đenovljani i Venecijanci, koji su ovaj grad nazvali Soldai. Kada je
nakon smrti Berdibeka, 1350. godine, otpočela borba za tron Zlatne horde,
otpočela je i diplomatska borba lukavih Venecijanaca i ništa manje prepredenih
Đenovljana za Sudak. Pobedili su Đenovljani i od 1365. godine tvrđava je bila u
njihovim rukama. Godine 1475. Sudak osvajaju Osmanlije. Za vreme Turaka ovaj
grad je izgubio svoj nekadašnji značaj. Kada su ga zauzeli Rusi to je bilo samo
malo selo.
Posle kratkog uspona stigao sam do litice na
kojoj se nalazi ova tvrđava. Izgrađena je od nekog braonkastog kamena, a njeni
zidovi, sa brojnim odbrambenim kulama, gotovo su u potpunosti očuvani. Na nekim
od tih kula nalaze se ploče sa ktitorskim natpisima đenovljanskih zvaničnika
koji su finansirali izgradnju tih građevina.
Tvrđava je ogromna i okružuje površinu od
skoro 28 hektara. U tom unutrašnjem prostoru je malo toga sačuvano, osim par
cisterni za vodu i par crkava. Posebno je interesantan objekat poznat kao Hram
sa arkadom, u čijoj unutrašnjosti se nalazi mihrab iznad koga je latinski
natpis, koji glasi “U ime Hrista, amin”. U pitanju je đenovljanska crkva, malog katoličkog
manastira. Zatim je postala dzamija. Kada su Rusi zauzeli tvrđavu služila je
kao kapela za rusku vojsku. Neko vreme posle 1827. godine, pretvorena je u
luteransku crkvu nemačkih kolonista, čije se naselje u to vreme proširilo do
samih bedema utvrđenja. Od 1883. pa do
1926. godine bila je jermenska katolička crkva. Tvrđava me je oduševila, tako
da sam puno vremena proveo u njoj i prošpartao je uzduž i popreko.
Po izlasku iz nje osetio sam prijatne mirise
tatarske kuhinje, koji su se širili iz nekih sklepanih ugostiteljskih objekata.
Dvoumio sam se, ali ipak mi je bilo rano, pa sam odustao i sišao u grad. Volim,
bre, na kraju dana da na miru sednem u neku kafanu i naručim pravi, dobar
obrok. Krenuo sam šetalištem koje se pruža uz obalu i koje je novo, tačnije još
nije potpuno ni završeno. Popločano je mermerom, granitom i upravo su
postavljali kandelabre. Takođe su se, i maltene, svi lokali duž te rive
renovirali. Izgleda da su bile u toku užurbane pripreme za praznike, do kojih
je ostalo još desetak dana. Tada će, verovatno, dosta ljudi doći ovde na mali
odmor, pošto su Ukrajinci spojili prvomajske praznike, sa Uskrsom i Danom
pobede i dobili 10 neradnih dana. Bukvalno bilo je na hiljade majstora svih
mogučih zanata. Tu se krečilo, zidalo, varilo iz sve snage. Kada bude počela
turistička sezona lepo će izgledati ova riva, biće sređena, ali i pomalo
kičerasta, jerbo Sovjeti ne mogu bez jonskih stubova, ograda sa balusterima i
sličnih stvari. Kada sam stigao na kraj ovog, inače baš dugačkog, šetališta,
pokajao sam se što ipak nisam ušao u ono tatarsko kafanče. Svi restorani, ali i
sve prodavnice duž morske obale bili su zatvoreni. Da se ponovo penjem do
tvrđave, nije imalo šanse, kao ni da idem do centra grada. Na kraju sam ipak
pronašao neki kafe u kome je bilo i da se nešto prezalogaji, ali nije to to.
Нема коментара:
Постави коментар