LAVOV
Voz iz Budimpešte je tačno na
vreme stigao u Lavov. Prvo sam na stanici kupio kartu, za Kijev, a onda se
trolejbusom odvezao do centra grada. Posle kratkog oporavka od puta upustio sam
se u istraživanje Lavova. Lep je to grad, pravi srednjoevropski, doduše malo
manje upicanjen, verovatno zbog svoje sovjetske prošlosti. Možda mi se baš zbog
toga i dopao, pošto i nisam neki ljubitelj takvih mesta. Na sve strane
renesansa, barok, rokoko, sve što ne volim, ali ipak mi se Lavov svideo.
Lavov |
Grad je dobio ime po Lavu, sinu Danila
Romanoviča Galicijskog, koji ga je osnovao u 13. veku. Tokom srednjeg veka
držali su ga još i Poljaci i Mađari. Napadali su ga i opsedali kozaci, Šveđani,
Turci, Tatari. U 18. veku je postao središte austrijske provincije Galicije. Po
završetku I svetskog rata oko ovog grada su se borili Ukrajinci i Poljaci, da
bi na kraju pripao Poljskoj.
Dva dana provedena u Lavovu bila su više
nego dovoljna da dobro prošpartam njegovom kaldrmom. Obišao sam i sve njegove
crkve, a bogami ima ih podosta. Oko 100 komada i to svih mogućih hrišćanskih
konfesija: pravoslavne, katoličke, grko –
katoličke, jermenske. Može to i finije da se podeli na pravoslavne pod
jurisdikcijom moskovske patrijaršije, pa na one pod kijevskom, a pretpostavljam
da ima i onih od Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve. Katoličke, pak,
pripadaju raznim redovima, kao što su jezuitski, dominikanski itd. Najstarija
je crkva sv. Nikole, za koju kažu da neki njeni delovi potiču još iz 13. veka.
Meni lično bila je najzanimljivija jermenska crkva, kao i Bojim kapela iz 1617.
godine, na čijoj fasadi se nalaze zanimljivi i pomalo morbidni reljefi.
Bojim kapela |
Na sredini glavnog gradskog trga, Plošča
Rinok, nalazi se gradska kuća Ratuša, sa 65 metara visokim tornjem. Prema
legendi, trg je popločan nakon što je u Lavov doputovao Petar Veliki, kome se
tom prilikom kočija zaglavila u blatu na sred Rinoka. Posle toga car je naredio
da se trg poploča. Zanimljiv mi je bio i jedan mali deo gradskih bedema koji je
sačuvan.
U strogom centru nalazi se jedna ulica koja
se zove Srpska. U toj ulici smešten je Mazoh kafe. U pitanju je kretenski lokal
sa erotskim menijem, seksi obučenim konobaricama sa bičevima i sličnim
glupostima. Inspirisan je Leopoldom fon Zaher Mazohom, koji je rođen u ovom
gradu. Ispred lokala se nalazi njegova bronzana statua, najčešće opkoljena
turistkinjama, koje guraju šake u njegov dzep, ne bi li štogod tamo napipale.
Dobar je Lavov, ima neki svoj šmek. U centru
grada sve su ulice kaldrmisane i tu gotovo da nema modernih građevina. Zgrade
su stare, interesantne i lepe, pa čak i one čije fasade vape za obnovom. Puno
ljudi, puno turista, doduše uglavnom Ukrajinaca. Zbog njih su tu i kojekakvi
ulični svirači i razni zabavljači. Prijalo mi je i kuliranje po baštama brojnih
kafea, a bogami nisu mi bili nezanimljivi ni obilasci restorana. Probalo se
svašta, od boršča, pa preko više varijanti ukrajinskih kobasica, varenjika, do
kijevskog kotleta.
Osim Jermena, koje sam već spomenuo, a koji
su u ovom gradu živeli još od 13. veka,
Lavov je nekada imao i brojnu jevrejsku populaciju. Njih su tokom II
svetskog rata nacisti gotovo u potpunosti istrebili. Nisu imali milosti ni
prema sinagogama i drugim jevrejskim građevinama, ali nešto malo je ipak
opstalo, kao što je recimo jevrejska bolnica, koja je izgrađena u tzv.
mavarskom stilu. Pre II svetskog rata u Lavovu je živelo više od 100.000
Jevreja, a kada se rat završio preživelo ih je manje od 300.
U tom istrebljenju ukrajinskih Jevreja svoj
doprinos su dali i Ukrajinci okupljeni oko Stepana Bandere i organizacija kao
što su OUN (Organizacija ukrajinskih nacionalista) i UPA (Ukrajinska ustanička
armija). Doduše, njima su pre svega bili na meti Poljaci i Rusi, ali nisu
preskočili ni Jevreje. Pojedinci iz ovih grupacija vršili su akcije protiv
sovjetske vlasti, maltene i 10 godina po završetku rata. Za to vreme Bandera je
živeo u Zapadnoj Nemačkoj, odakle je uz pomoć britanskih obaveštajnih službi
rukovodio organizacijom UPA. Godine 1959. u Minhenu ga je stigla ruka KGB-a,
tačnije metak punjen cijanidom. Taj Stepan Bandera dobio je 2007. godine
monumentalni spomenik, koga doista non-stop čuva pristojan broj policajaca, jer
su dve njegove prethodno podignute statue minirane. U ovom delu Ukrajine
Banderu smatraju nacionalnim junakom. Prodaju se majice sa njegovim likom, štampaju
se poštanske marke, gradska nagrada Lavova nosi njegovo ime itd.
Spomenik Stepanu Banderi |
Po gradu ima i spomenika poginulim članovima
UPA, zatim žrtvama komunističkih zločina, a postoji i tzv. Muzej žrtava
okupacije. U pitanju je manji zatvor koji je držao KGB sve do raspada SSSR-a.
Iako prezirem takve muzeje, napravljene iz ideoloških, propagandnih i
dnevnopolitičkih pobuda, pošto sam imao dovoljno slobodnog vremena posetio sam
ga i moram da priznam da mi je bio interesantan.
Muzej žrtava okupacije |
Lavov je centar prozapadno nastrojenih
Ukrajinaca, koji su, kolko sam video, veoma anti-ruski nastrojeni. Ovo mi je
potvrdilo i nekoliko ljudi koje sam ovde upoznao. Na kraju drugog dana boravka
u ovom mestu ukrcao sam se u voz i krenuo za Kijev.
Taman sam se zalaufao u čitanje ovog putopisa, kad ono kraj. Napisao si tek toliko da mi zagolicaš maštu i još jače me učvrstiš u odluci da posjetim Lavov. Kijev bih vjerovatno više volio vidjeti, ali trenutno mi je situacija sa slobodnim danima klimava, pa onda pokušavam barem Lavov da uklopim nekako. Nadam se da će mi poći za rukom.
ОдговориИзбриши