петак, 31. мај 2013.

Do Krima i nazad 2013. (10. deo)



KERČ


   Pošto sam ustao kao veštac, veoma rano sam napustio hotel i otišao na autobusku stanicu. Imao sam sreće, jer se na peronu već nalazio bus koji ide iz Odese za Rusiju, preko Kerča, a ovde je stao samo da istovari nekoliko putnika. Taman su imali jedno prazno mesto, tako da su me primili i već u 7 h bio sam na putu za moje poslednje odredište na Krimu. U pitanju je bio ozbiljan, pravi bus, a ne maršutka, tako da se nigde nije usput zaustavljao, te smo vrlo brzo stigli u Kerč.
   Grad su osnovali grčki kolonisti iz Mileta u 7. veku pne. i nazvali su ga Pantikapeja. U 5. veku pne. došlo je do ujedinjenja više grčkih gradova sa obala Kerčkog moreuza, tj. Bosfora Kimerijskog, u Bosforsko kraljevstvo. Autobus kojim sam došao u Kerč je stao bukvalno na par metara od jednog tumula, tj. grobne humke, ili kako ovde kažu kurgana. Ova grobnica se zove Melek česmenski kurgan i nalazi se tačno nasred stanice. Zbog njenih manjih dimenzija, predpostavlja se da je u njoj bilo sahranjeno dete, verovatno neki bosforski princ. Kurgani nisu karakteristični za ovdašnje stare Grke, a u okolini Kerča ima dosta ovakvih grobnica. Sve one, uključujući i ovu na stanici, datuju se od 4. veka pne. do 3. veka pne. Kada je osnovano Bosforsko kraljevstvo njime je vladala grčka dinastija Arheanaktida. Širenjem ove države sve više je u njoj jačao skitski element i sledeća vladajuća dinastija Spartokida nije grčka. Pominjani kurgani javljaju se tek od vladavine ove dinastije. Žena koja radi na ulazu u kurgan mi je rekla da ne može da se uđe unutra, jer se pojavila neka podzemna voda koja je preplavila grobnicu. Ma, kakva crna voda, pa šta ako se pokvasim, gde ću ponovo moći da uđem u skitsku grobnicu. Pošto sam insistirao, morala je da me pusti, a ja sam uspeo da se ne pokvasim baš mnogo.
Melek česmenski kurgan

   Od stanice sam se odvezao taksijem do jednog malo boljeg hotela. Red je bio da se častim na kraju putovanja. Hotel se nalazi nedaleko od Mitridatovog brda, na kome se nalaze ostaci drevne Pantikapeje. Ovo brdo je dobilo naziv po Mitridatu VI Eupatoru, vladaru Pontske kraljevine, čija je prestonica jedno vreme bila Pantikapeja. Mitridat je po ocu vodio poreklo od Ahemenida, a po majci od Seleukida. Kažu da je bio izuzetno fizički jak, izuzetno podmukao i surov i da je znao da govori 22 strana jezika. Na Krim su ga pozvali žitelji Hersonesa i Bosforskog kraljevstva da im pomogne u borbi protiv Skita. Na kraju se Bosforski kralj, poslednji predstavnik dinastije Spartokida, odrekao vlasti u korist Mitridata. Ovo preuzimanje Krima, verovatno nije bogzna kako uznemirilo Rimljane, ali Mitridatovo širenje po Maloj Aziji, jeste. Rim je pokrenuo vojne akcije protiv Mitridata, ali je ovaj u početku imao više uspeha, pa je čak iz Male Azije krenuo na Grčku. Međutim, vremenom se ratna sreća promenila i posle nekoliko poraza Mitridat je morao da potpiše mir i napusti osvojene oblasti. Kasnije su Rimljani vodili još dva rata protiv njega. Na kraju je bio primoran da se povuče u svoje pontske posede. Godine 63. protiv Mitridata je ustao njegov sin Farnak. Napušten od svih, u svom pantikapejskom dvorcu izvršio je samoubistvo.
Pantikapeja

   Do Mitridatovog brda vodi veliko, raskošno napravljeno stepenište, koje je, međutim, sada prilično oronulo. Ove stepenice nisu napravljene u čast Mitridata, već zbog obeliska, koji se nalazi na vrhu, a koji je podignut u čast hrabrog držanja Kerča tokom Velikog otadzbinskog rata. Naime, Kerč je takođe jedan od 12 sovjetskih gradova heroja. Inače, borbe su vođene i na samom Mitridatovom brdu. Gore postoje nekakve betonske ruševine, za koje predpostavljam da su ostaci bunkera iz II svetskog rata. Što se tiče ostataka drevne Pantikapeje, žali bože penjanja, dva stuba i nešto malo objekata, od kojih su sačuvani samo temelji.
Mitridatovo stepenište

Obelisk na Mitridatovom brdu

   Po silasku u grad otišao sam do crkve Jovana Krstitelja. To je najstarija crkva u celoj Ukrajini. U pitanju je tipična vizantijska crkva, zidana kombinacijom kamena i opeke. Ova vizantijska bogomolja, međutim, nije podignuta u vreme kada su Kerčom upravljali Vizantinci, već 717. godine, kada su ovaj grad držali Hazari.
Crkva sv. Jovana Krstitelja

   Kao i ostali gradovi Krima i Kerč je puno puta menjao gospodare. Tako je u 10. veku ušao u sastav Tmutarakanskog kneževstva. Ova kneževina je bila u sastavu Kijevske Rusije, nakon što je ruski knez Svjatoslav I Igorjevič (942 – 972) porazio Hazare. Središte ove države bio je grad Tmutarakan na poluostrvu Taman, preko puta Kerča. Godine 1318. Kerč je postao venecijanska kolonija i zvao se Vospero. Godine 1475. ušao je u sastav osmanlijske države i u turskim rukama bio je sve do dolaska Rusa.
   Iz vremena kada su Turci vladali ovom oblašću potiče tvrđava Jeni kale, koja se nalazi na obodu grada. Godine 1771. tokom Rusko – turskog rata, turski garnizon je napustio tvrđavu i Rusi su je zauzeli bez borbe. Zbog toga je turskog komandanta tvrđave sultan osudio na smrt. Nisu se Rusi samo sa Turcima borili oko ove tvrđave. Upravo tu je Crvena armija 1943. godine izvršila veliki desant, tzv. Kerč-eltigenskaju operaciju, čiji je cilj bio oslobađanje Krima od Nemaca.

   Ja sam se odlučio da posetim jedno drugo istorijsko mesto iz II svetskog rata, Adžimuškajski kamenolom. U pitanju je drevni majdan, korišćen još u doba Pantikapeje. U 2. veku hrišćani su tu formirali katakombe. Godine 1942. u te katakombe sklonilo se 10.000 sovjetskih vojnika, koji su čuvali odstupnicu prilikom evakuacije Crvene armije na Tamansko poluostrvo. Oni su ostali pod zemljom čitavih 170 dana, pružajući grčevit otpor Nemcima. Na kraju su uz pomoć gasa savladani. Pošto je Adžimuškaj prilično udaljen od centra grada, do njega sam se dovezao taksijem. Nasred gole livade nalazi se ogroman, kameni, tipični sovjetski spomenik, gde je i ulaz u katakombe. Na biletarnici sam saznao da su moguće samo grupne posete i da je potrebno minimalno 5 ljudi, da bi organizovali obilazak. U ovo doba godine nemoguće je bilo da se u toku dana pojave još 4 zainteresovane osobe.
Adžimuškaj

   Nema veze, ja sam ovamo i došao, pre svega, zbog Carskog kurgana, koji je udaljen otprilike jedan kilometar od ovih katakombi. Carski kurgan je podignut u 4. veku pne. i u njemu je verovatno sahranjen neki od vladara Bosforske kraljevine. Pri dnu ove velike zemljane humke nalazi se dromos, tj. 37 metara dugački hodnik, koji vodi do same  pogrebne odaje.
Carski kurgan


   To bi bilo to, video sam sve što sam planirao i što me je zanimalo u Kerču i okolini. Preostalo mi je da se vratim u centar i uživam u laganom, besciljnom bazanju ovim gradom, a bogami bilo je vreme i da se proba nešto od gastronomske ponude Kerča. Zaustavio sam prvu maršutku koju sam spazio. Šofer mi je objasnio da upravo ide iz Kerča, ali da je to jedina maršutka koja saobraća na toj trasi, te da uđem i odvezem se do poslednje stanice, odakle nakon desetak minuta pauze kreće ponovo do centra. Vozač se obradovao kada je saznao da sam iz Srbije i usledila je izjava, koju sam mnogo puta čuo na ovom putovanju, kako su Srbi i Rusi dva bratska, slovenska, pravoslavna naroda. Inače, tip je bio u Srbiji i to u prilično neobičnim okolnostima. Sa par prijatelja je 1989. godine krenuo da kolima obilazi Rumuniju. Kada su se zatekli u Temišvaru izbio je ustanak protiv Čaušeskua, te su morali preko Srbije i Mađarske natrag u Sovjetski Savez. Kaže da su imali para taman koliko im je trebalo za gorivo i vodku.

   Po dolasku u grad, prvo sam otišao do železničke stanice, gde sam pazario kartu za sutra do Kijeva, a onda i do Istorijsko – arheološkog muzeja. Ovaj mali, ali zanimljiv muzej je jedan od najstarijih u Ukrajini. Dopao mi se Kerč i prijao mi je boravak u njemu. To je ozbiljan grad, od nekih 150.000 stanovnika. Centar je lepo sređen, uredan i kroz njega se pruža jedna dugačka, popločana, pešačka ulica, prepuna raznih radnji, kafea, restorana. Drugo šetalište ide duž morske obale. I arhitektura Kerča nije nezanimljiva. Saznao sam da je 85% građevina uništeno tokom II svetskog rata, a dosta zgrada mi deluje kao da su iz prve polovine 20. veka ili čak i starije. Možda su neke od njih stvarno preživele rat, ali većina je, verovatno, obnovljena posle oslobođenja. Simbol grada je grifon, a zastava im se sastoji od 4 crvene i 4 bele pruge. Valjda zbog predstojećeg Dana pobede ceo grad je bio okićen crveno – belim bojama. Jako lepo izgleda kada se na svakom koraku vijore crveno – bele zastave. Možda se meni, ustvari, dopao tako ukrašen grad, jer su me te crveno – bele zastave asocirale na boje jednog velikog fudbalskog kluba, koji je 1991. godine bio prvak Evrope.


   

Нема коментара:

Постави коментар