HIVA
Rešili smo da iz Buhare u Hivu odemo taksijem. Čim
smo se pojavili na stanici, oko nas se sjatio čopor taksista. U toj gužvi
počeli smo sa pregovorima. Tražili su 30
$ po čoveku,
tačnije za četiri putnika ukupno 120 $. Pričali smo u isto vreme
sa ko zna koliko taksista. Svaki od njih trudio se da budemo njegovi putnici,
pa su se zbog toga međusobno gurali i
svađali. Posle mukotrpnog cenkanja, kolega saputnik je dogovorio sa jednim od njih
da nas vozi za 90 $. I tako, krenusmo put
Hive.
Nakon nekih sat vremena vožnje ispostavilo
se da naš taksista očekuje da mu platimo 120 $, jer se, navodno, nije dobro
razumeo sa mojim saputnikom. Otpočela je rasprava, ko je šta rekao, ko se tu sa
kim dogovarao i kakav je na kraju bio dogovor. Da li mu je bio plan da nas
izvaćari ili je stvarno bio nesporazum, nisam siguran. Kao što rekoh, na
stanici smo se u isto vreme cenkali sa još bar deset njegovih kompanjona. U
svoj toj galami i gunguli, sasvim je moguće da se nismo dobro razumeli. Taksista nas je ubeđivo da
ne može da vozi po toj ceni. Zatim je zvao svoje kolege sa stanice i galamio na
nekog od njih jer ga je zajebao. Na kraju sam mu rekao da okrene kola i da nas
vrati nazad i da neće dobiti ništa od love. I tako smo krenuli natrag u Buharu.
Glumio sam da sam iznerviran i ljut, a u stvari sam bio skroz opušten. Znao sam
da će taksista da popusti, pošto mu se sigurno tek ne isplati, da posle ukupno
dva sata vožnje ne dobije ništa. Tako je i bilo, posle petnaestak minuta
povratne vožnje taksista je otpočeo, ovaj put mnogo pomirljivije, sa novim
pregovorima. Da budem iskren, i nama se
nije vraćalo u Buharu, pa smo malo popustili i odlučili da mu damo ukupno 100 $. Usledilo je još jedno polukružno okretanje i ponovo smo
išli u pravcu Hive.
Put od
Buhare do Hive vodi kroz pustinju Kizil kum (Crveni pesak). Drum je očajan,
rupa do rupe, a na mnogim deonicama prekriven je nanosima peska. Naš šofer nije
ispuštao iz ruku mobilni telefon, na kome je non – stop kuckao poruke. Kada
nije drkao mobilni, prčkao je po MP 3 plejeru. Najmanje od svega gledao je u
put ispred sebe, koji je inače poprilično prometan. U momentima kada nisam
strepio za svoj život, pošto nas je očito vozio ili suicidni tip ili potpuni
idiot, uživao sam u pustinjskim pejzažima Kizil kuma. Ne znam da objasnim zbog
čega, ali volim pustinje i drago mi je što sam prošao kroz još jednu. Posle
preko sedam sati vožnje stigli smo u Hivu. Smeštaj smo pronašli tačno preko
puta gradske tvrđave Ičon kale. U pitanju je prilično jeftin, ali više nego
pristojan pansion. Posebno je lepa velika terasa, sa koje puca pogled na
tvrđavu.
Hiva je
još od davnina bila važan grad u Horezmu, ali svoj pravi procvat doživela je
tek u XVI veku, kada je postala prestonica Hivskog kanata. Hiva je posebno bila
poznata po trgovini robljem. Robovima su je snabdevala turkmenska plemena iz
Kara kum pustinje i Kazasi. Rusiji je Hiva zapala za oko za vreme Petra
Velikog. On je bio zainteresovan za stvaranje trgovačke rute između njegovog
carstva i Indije, a ta zainteresovanost se još više povećala kada je na obalama
Amu Darje pronađeno zlato. Uz sve to kan Hive je još ranije predložio da se
potčini Ruskom carstvu u zamenu za zaštitu od pljačkaških plemena koja su
ugrožavala kanat. Petar Veliki je 1717. godine oformio naoružanu ekspediciju i
poslao je u Hivu. Prvi ruski vojni pohod u Centralnu Aziju predvodio je princ
Aleksandar Bekovič Čerkeski. Kao što mu ime kaže, on je bio musliman, Čerkez,
koji je primio hrišćanstvo. Pod svojom komandom imao je oko 4.000 regularnih
vojnika, 2.000 kozaka, nekoliko pomorskih oficira i par inženjera, geodeta i
trgovaca. Međutim, kan se u međuvremenu predomislio, odustao od ideje da
postane vazal Ruske carevine i sa 24.000 vojnika napao rusku vojsku, pre nego
što su stigli do Hive. Posle tri dana ratovanja kan i dalje nije uspeo da
savlada Ruse, te su otpočeli pregovori. Bekovič je sa 500 svojih ljudi došao u
kanov logor. Ovaj ga je srdačno dočekao i vrlo brzo mir je dogovoren. Lukavi
kan je ubedio ruskog komandanta da njegovu vojsku rasporedi u 5 gradova, zbog
slabih mogućnosti za smeštaj i naročito zbog snabdevanja hranom. Ubrzo su jedan
za drugim napadnuti svih pet gradova u kojima su bili Rusi. Gotovo svi iz
ekspedicije ili su ubijeni ili su završili kao robovi. Uspela je da se spasi
samo jedna manja grupa kozaka.
Ono što
nije uspelo Rusima uspelo je persijskom Nadir šahu, koji je pod svojom vlašću
držao Hivski kanat od 1740. do 1747. godine. Sledeću veliku vojnu akciju Rusi
su imali 1839. godine. Osim proširenja države, cilj je bio i osloboditi brojne
Ruse, koje su Turkmeni zarobili na granici kod Kaspijskog jezera i koje su
doveli u Hivu. Kao što sam već rekao, ovaj grad je odavno poznat po trgovini
robljem i u njemu se nalazila najveća tržnica robova u celoj Centralnoj Aziji.
Rusku ekspediciju je predvodio Vasilij Aleksejevič Perovski, koji je iz
Orenburga krenuo sa 5.200 vojnika i 10.000 kamila. Zbog neviđene zime general
Perovski je morao da odustane od pohoda i da se vrati natrag. Pošto se u to
vreme vodila “Velika igra” oko Centralne
Azije, Britanci su se zabrinuli zbog mogućnosti da Rusi anektiraju Hivu. Zato
su tamo poslali kapetana Dzejmsa Abota sa zadatkom da ubedi kana da oslobodi
ruske robove i na taj način izbegne novu rusku ekspediciju. Sa istim ciljem
kasnije je stigao i ser Ričmond Šekspir. On je bio uspešniji u ubeđivanju kana i
uspeo je da izdejstvuje oslobađanje 416 ruskih zarobljenika.
Tako je
ruska invazija odložena za dugi niz godina, a onda 1873. godine general
Konstantin fon Kaufman, sa 13.000 vojnika, napada i zauzima Hivu, koja tad
postaje ruski protektorat. Interesantno je da su u prvom značajnijem
kontingentu evropskih doseljenika u ove krajeve većinu činili Menoniti. To su
Holandjani i Nemci iz oblasti Volge i Moločne kolonije (Zaporožje).
Sve
najveće znamenitosti Hive smeštene su unutar bedema Ičon kala, koji su dugi
preko 2,2 km, a visoki 7, 8 metara. Ove zidine su ojačane i brojnim polukružnim
odbrambenim kulama. Čim sam stupio nogom kroz glavnu gradsku kapiju, Ota
darvoza (Očeva kapija), shvatio sam da mi se Hiva najviše dopada od svih
drevnih gradova koje smo obiši na ovom putovanju. Jeste da u Ičon kali danas
gotovo da nema pravog života, jer je ovaj stari deo grada pretvoren u neku
vrstu muzeja, ali je baš zato sačuvan njegov nekadašnji izgled.
Ičon kala |
Ičon kala |
Ota darvoza |
Prvo smo
obišli najveću medresu Hive, Amina kana iz XIX veka. Odmah pored nalazi se i
Kalta-minor, tj. kratki minaret. Njegova izgradnja je započeta 1815. godine, sa
ciljem da to bude najveći minaret u Centralnoj Aziji. Zato mu je osnova ogromnih
14,2 metara prečnika. Prema legendi, Amin kan je želeo da mu izgrade minaret
toliko veliki da može da se vidi iz Buhare. Kada je ovaj kan umro 1855. godine
izgradnja je stala, a stiglo se do visine od 26 metara.
Kalta minor |
Posebno
mi je bila interesantna glavna gradska Dzuma dzamija iz XVIII veka, čiji krov
nose 218 drvenih stubova. Svaki od tih stubova ukrašen je izrezbarenim
floralnim i geometrijskim motivima. Ukupno njih 21 potiču sa nekih starijih
srednjovekovnih građevina od X – XII veka i oni imaju urezane arapske natpise
(kufi). Ovde mi se ukazala prilika da se popnem na vrh minareta. Bauljajući po
mraku, uzanim spiralnim hodnikom, posle osamdesetjednog stepenika stigao sam na
vrh ovog 47 metara visokog minareta. Negde sam naišao na podatak da mu je visina
u stvari 32,5 metara. Bilo kako bilo, interesantno je što su svih 5 velikih
minareta Hive podignuti u jednoj liniji i da su jedan od drugog udaljeni oko
200 metara. Ovaj od Duma dzamije, na koji smo se mi ispentrali, nalazi se tačno
u sredini te linije. Inače, pogled sa minareta i nije bio neki, zbog rešetaka
na uzanim prozorima. Mnogo više sam uživao u pogledu na grad prilikom šetnje po
bedemima Ičon kala.
Dzuma dzamija |
Bedemi Hive |
Hiva |
Zatim smo
otišli do male Ak dzamije (Bele dzamije), koju je podigao Anuli kan (1663 –
1687). Odmah pored nje nalazi se i Anuli kan kupatilo. Usledio je obilazak
Kunja-arka, odnosno tvrđave unutar Ičon kala. Ovo unutrašnje utvrđenje
formirano je u XVII veku od strane Muhamed Erenk kana (1687 – 1688). Do kraja
XVIII veka Kunja-ark je već bio grad u gradu. Unutra se nalazi kanova dzamija, njegova
rezidencija, primajuće odaje sa čekaonicom i sobom sa tronom, zatim razni
magacini, prostorije za vojsku, arsenal, hamam itd.
Ak dzamija |
Posle
Kunja-arka nastavili smo sa šetnjom kroz Hivu, praveći s vremena na vreme pauze
za po neko osveženje na brzaka. Obišli smo čitav niz medresa, od kojih bi
izdvojio medresu Rasim kana (1863 – 1910), poslednjeg kana Hive. Tu je i
medresa Arab Muhamed kana (1602 – 1623) iz dinastije Dzingiskanida. Ova
građevina je podignuta u čast premeštanja prestonice Horezma iz Konje Urgenč u
Hivu. Najveća medresa u gradu je podignuta u XIX veku, za vreme vladvine
Muhamed Amin kana. Najstarija znamenitost Hive je mauzolej Seid al ad Dina iz
1303. godine. Nažalost, u ovaj mauzolej nismo uspeli da uđemo zbog
restauratorskih radova, koji su bili u toku. Sledeći na redu za obilazak bio je
kompleks Pahlavan Mahmuda. U pitanju su grobnice, koje su podignute oko groba
zaštitnika Hive, Pahlavan Mahmuda (1247 – 1326). On je bio pesnik, filozof,
krznar i legendarni rvač.
Hiva |
Hiva |
Od
brojnih zanimljivosti Hive treba izdvojiti i Taš Hauli palatu. Za vreme Alakuli
kana (1825 – 1842) javni i trgovački centar Hive premešten je u istočni deo
Ičon kala. Tu je tada izgrađena nova medresa, karavansraj, bazar i palata Taš haulik
(Kameno dvorište). Ovaj kompleks izgleda kao tvrđava, ima visoke zidove i kapije
sa kulama. Unutra se nalazi nekoliko velikih dvorišta, oko kojih su raspoređene
razne prostorije. Kanov dvor se sastoji iz tri dela. Jedan deo je služio za
primanje poseta i u njegovom dvorištu se nalazi platforma na koju je
postavljana kanova jurta. Drugi deo kompleksa služio je za zvanične državne,
sudske i slične poslove, a u trećem delu nalazio se harem. U pitanju je
dvospratni deo palate gde su sve haremske odaje rasporđene oko centralnog
dvorišta. Harem se po svojoj dekoraciji najviše ističe u celoj palati. Njegovi
zidovi su prekriveni plavičastim mozaičkim pločicama. Tremove nose izrezbareni
drveni stubovi sa kamenim bazama. Prozori na spratu imaju bakarne ukrasne rešetke.
Posebna priča su tavanice na tom gornjem spratu, gde su kojekakvi cvetni motiv
oslikani izuzetno jarkim bojama. Ove obojene tavanice mene su asocirale na
dekoraciju pagoda po Kini i mislim da je to uticaj iz komšiluka.
Taš Hauli |
Negde
pred kraj dana završili smo sa obilaženjem Hive i rešili smo da konačno odemo
negde na večeru. Izabrali smo neki restoran i seli u njegovu baštu. Gazda
kafane nas je ljubazno dočekao. Primio je naše porudzbine, a zatim nas upitao
da li se ne ljutimo da pričekamo dok ne zađe sunce, pa da onda iznese pred nas
klopu. Razlog za to je bio ramazan. Naravno da smo se složili, međutim piva
koja smo naručili doneo je odmah, jer je po njemu u redu da se pije pivo, kakve
veze ima što je ramazan. Malo zatim pred nas je izneo brdo nekih grickalica,
što slanih, što slatkih, sa njegovim
objašnjenjem da se time zanimamo i prekratimo vreme dok ne zađe sunce.
Tako smo zobali to zrnevlje i cirkali
pivo dok nije zašlo sunce. Šta ti je sovjetski islam, dok se ne smrkne mezeti i
udri po pivu, a posle ćeš da jedeš. Taj zalazak sunca koji smo čekali stvarno
je bio spektakularan. Suce je, spuštajući se iza bedema Hive, obojilo čitavo
nebo u narandzastu boju. Kada je pao mrak navalili smo na plov. Konačno smo
ovde uspeli da probamo ovo nacionalno uzbečko jelo.
Hiva |
Нема коментара:
Постави коментар