уторак, 2. април 2013.

Putovanje u Uzbekistan 2012. (9. deo)



HIVA


   Rešili smo da iz Buhare u Hivu odemo taksijem. Čim smo se pojavili na stanici, oko nas se sjatio čopor taksista. U toj gužvi počeli smo sa pregovorima. Tražili su 30 $ po čoveku, tačnije za četiri putnika ukupno 120 $. Pričali smo u isto vreme sa ko zna koliko taksista. Svaki od njih trudio se da budemo njegovi putnici, pa su se zbog toga međusobno  gurali i svađali. Posle mukotrpnog cenkanja, kolega saputnik je dogovorio sa jednim od njih da nas vozi za 90 $. I tako, krenusmo put Hive.
   Nakon nekih sat vremena vožnje ispostavilo se da naš taksista očekuje da mu platimo 120 $, jer se, navodno, nije dobro razumeo sa mojim saputnikom. Otpočela je rasprava, ko je šta rekao, ko se tu sa kim dogovarao i kakav je na kraju bio dogovor. Da li mu je bio plan da nas izvaćari ili je stvarno bio nesporazum, nisam siguran. Kao što rekoh, na stanici smo se u isto vreme cenkali sa još bar deset njegovih kompanjona. U svoj toj galami i gunguli, sasvim je moguće da se nismo dobro razumeli. Taksista nas je ubeđivo da ne može da vozi po toj ceni. Zatim je zvao svoje kolege sa stanice i galamio na nekog od njih jer ga je zajebao. Na kraju sam mu rekao da okrene kola i da nas vrati nazad i da neće dobiti ništa od love. I tako smo krenuli natrag u Buharu. Glumio sam da sam iznerviran i ljut, a u stvari sam bio skroz opušten. Znao sam da će taksista da popusti, pošto mu se sigurno tek ne isplati, da posle ukupno dva sata vožnje ne dobije ništa. Tako je i bilo, posle petnaestak minuta povratne vožnje taksista je otpočeo, ovaj put mnogo pomirljivije, sa novim pregovorima.  Da budem iskren, i nama se nije vraćalo u Buharu, pa smo malo popustili i odlučili da mu damo ukupno 100 $. Usledilo je još jedno polukružno okretanje i ponovo smo išli u pravcu Hive.
   Put od Buhare do Hive vodi kroz pustinju Kizil kum (Crveni pesak). Drum je očajan, rupa do rupe, a na mnogim deonicama prekriven je nanosima peska. Naš šofer nije ispuštao iz ruku mobilni telefon, na kome je non – stop kuckao poruke. Kada nije drkao mobilni, prčkao je po MP 3 plejeru. Najmanje od svega gledao je u put ispred sebe, koji je inače poprilično prometan. U momentima kada nisam strepio za svoj život, pošto nas je očito vozio ili suicidni tip ili potpuni idiot, uživao sam u pustinjskim pejzažima Kizil kuma. Ne znam da objasnim zbog čega, ali volim pustinje i drago mi je što sam prošao kroz još jednu. Posle preko sedam sati vožnje stigli smo u Hivu. Smeštaj smo pronašli tačno preko puta gradske tvrđave Ičon kale. U pitanju je prilično jeftin, ali više nego pristojan pansion. Posebno je lepa velika terasa, sa koje puca pogled na tvrđavu.

   Hiva je još od davnina bila važan grad u Horezmu, ali svoj pravi procvat doživela je tek u XVI veku, kada je postala prestonica Hivskog kanata. Hiva je posebno bila poznata po trgovini robljem. Robovima su je snabdevala turkmenska plemena iz Kara kum pustinje i Kazasi. Rusiji je Hiva zapala za oko za vreme Petra Velikog. On je bio zainteresovan za stvaranje trgovačke rute između njegovog carstva i Indije, a ta zainteresovanost se još više povećala kada je na obalama Amu Darje pronađeno zlato. Uz sve to kan Hive je još ranije predložio da se potčini Ruskom carstvu u zamenu za zaštitu od pljačkaških plemena koja su ugrožavala kanat. Petar Veliki je 1717. godine oformio naoružanu ekspediciju i poslao je u Hivu. Prvi ruski vojni pohod u Centralnu Aziju predvodio je princ Aleksandar Bekovič Čerkeski. Kao što mu ime kaže, on je bio musliman, Čerkez, koji je primio hrišćanstvo. Pod svojom komandom imao je oko 4.000 regularnih vojnika, 2.000 kozaka, nekoliko pomorskih oficira i par inženjera, geodeta i trgovaca. Međutim, kan se u međuvremenu predomislio, odustao od ideje da postane vazal Ruske carevine i sa 24.000 vojnika napao rusku vojsku, pre nego što su stigli do Hive. Posle tri dana ratovanja kan i dalje nije uspeo da savlada Ruse, te su otpočeli pregovori. Bekovič je sa 500 svojih ljudi došao u kanov logor. Ovaj ga je srdačno dočekao i vrlo brzo mir je dogovoren. Lukavi kan je ubedio ruskog komandanta da njegovu vojsku rasporedi u 5 gradova, zbog slabih mogućnosti za smeštaj i naročito zbog snabdevanja hranom. Ubrzo su jedan za drugim napadnuti svih pet gradova u kojima su bili Rusi. Gotovo svi iz ekspedicije ili su ubijeni ili su završili kao robovi. Uspela je da se spasi samo jedna manja grupa kozaka.
  Ono što nije uspelo Rusima uspelo je persijskom Nadir šahu, koji je pod svojom vlašću držao Hivski kanat od 1740. do 1747. godine. Sledeću veliku vojnu akciju Rusi su imali 1839. godine. Osim proširenja države, cilj je bio i osloboditi brojne Ruse, koje su Turkmeni zarobili na granici kod Kaspijskog jezera i koje su doveli u Hivu. Kao što sam već rekao, ovaj grad je odavno poznat po trgovini robljem i u njemu se nalazila najveća tržnica robova u celoj Centralnoj Aziji. Rusku ekspediciju je predvodio Vasilij Aleksejevič Perovski, koji je iz Orenburga krenuo sa 5.200 vojnika i 10.000 kamila. Zbog neviđene zime general Perovski je morao da odustane od pohoda i da se vrati natrag. Pošto se u to vreme vodila “Velika igra” oko Centralne Azije, Britanci su se zabrinuli zbog mogućnosti da Rusi anektiraju Hivu. Zato su tamo poslali kapetana Dzejmsa Abota sa zadatkom da ubedi kana da oslobodi ruske robove i na taj način izbegne novu rusku ekspediciju. Sa istim ciljem kasnije je stigao i ser Ričmond Šekspir. On je bio uspešniji u ubeđivanju kana i uspeo je da izdejstvuje oslobađanje 416 ruskih zarobljenika.
   Tako je ruska invazija odložena za dugi niz godina, a onda 1873. godine general Konstantin fon Kaufman, sa 13.000 vojnika, napada i zauzima Hivu, koja tad postaje ruski protektorat. Interesantno je da su u prvom značajnijem kontingentu evropskih doseljenika u ove krajeve većinu činili Menoniti. To su Holandjani i Nemci iz oblasti Volge i Moločne kolonije (Zaporožje).
   Sve najveće znamenitosti Hive smeštene su unutar bedema Ičon kala, koji su dugi preko 2,2 km, a visoki 7, 8 metara. Ove zidine su ojačane i brojnim polukružnim odbrambenim kulama. Čim sam stupio nogom kroz glavnu gradsku kapiju, Ota darvoza (Očeva kapija), shvatio sam da mi se Hiva najviše dopada od svih drevnih gradova koje smo obiši na ovom putovanju. Jeste da u Ičon kali danas gotovo da nema pravog života, jer je ovaj stari deo grada pretvoren u neku vrstu muzeja, ali je baš zato sačuvan njegov nekadašnji izgled.
Ičon kala
Ičon kala
Ota darvoza
  
   Prvo smo obišli najveću medresu Hive, Amina kana iz XIX veka. Odmah pored nalazi se i Kalta-minor, tj. kratki minaret. Njegova izgradnja je započeta 1815. godine, sa ciljem da to bude najveći minaret u Centralnoj Aziji. Zato mu je osnova ogromnih 14,2 metara prečnika. Prema legendi, Amin kan je želeo da mu izgrade minaret toliko veliki da može da se vidi iz Buhare. Kada je ovaj kan umro 1855. godine izgradnja je stala, a stiglo se do visine od 26 metara.
Kalta minor

   Posebno mi je bila interesantna glavna gradska Dzuma dzamija iz XVIII veka, čiji krov nose 218 drvenih stubova. Svaki od tih stubova ukrašen je izrezbarenim floralnim i geometrijskim motivima. Ukupno njih 21 potiču sa nekih starijih srednjovekovnih građevina od X – XII veka i oni imaju urezane arapske natpise (kufi). Ovde mi se ukazala prilika da se popnem na vrh minareta. Bauljajući po mraku, uzanim spiralnim hodnikom, posle osamdesetjednog stepenika stigao sam na vrh ovog 47 metara visokog minareta. Negde sam naišao na podatak da mu je visina u stvari 32,5 metara. Bilo kako bilo, interesantno je što su svih 5 velikih minareta Hive podignuti u jednoj liniji i da su jedan od drugog udaljeni oko 200 metara. Ovaj od Duma dzamije, na koji smo se mi ispentrali, nalazi se tačno u sredini te linije. Inače, pogled sa minareta i nije bio neki, zbog rešetaka na uzanim prozorima. Mnogo više sam uživao u pogledu na grad prilikom šetnje po bedemima Ičon kala.
Dzuma dzamija
Bedemi Hive
Hiva

   Zatim smo otišli do male Ak dzamije (Bele dzamije), koju je podigao Anuli kan (1663 – 1687). Odmah pored nje nalazi se i Anuli kan kupatilo. Usledio je obilazak Kunja-arka, odnosno tvrđave unutar Ičon kala. Ovo unutrašnje utvrđenje formirano je u XVII veku od strane Muhamed Erenk kana (1687 – 1688). Do kraja XVIII veka Kunja-ark je već bio grad u gradu. Unutra  se nalazi kanova dzamija, njegova rezidencija, primajuće odaje sa čekaonicom i sobom sa tronom, zatim razni magacini, prostorije za vojsku, arsenal, hamam itd.
Ak dzamija

   Posle Kunja-arka nastavili smo sa šetnjom kroz Hivu, praveći s vremena na vreme pauze za po neko osveženje na brzaka. Obišli smo čitav niz medresa, od kojih bi izdvojio medresu Rasim kana (1863 – 1910), poslednjeg kana Hive. Tu je i medresa Arab Muhamed kana (1602 – 1623) iz dinastije Dzingiskanida. Ova građevina je podignuta u čast premeštanja prestonice Horezma iz Konje Urgenč u Hivu. Najveća medresa u gradu je podignuta u XIX veku, za vreme vladvine Muhamed Amin kana. Najstarija znamenitost Hive je mauzolej Seid al ad Dina iz 1303. godine. Nažalost, u ovaj mauzolej nismo uspeli da uđemo zbog restauratorskih radova, koji su bili u toku. Sledeći na redu za obilazak bio je kompleks Pahlavan Mahmuda. U pitanju su grobnice, koje su podignute oko groba zaštitnika Hive, Pahlavan Mahmuda (1247 – 1326). On je bio pesnik, filozof, krznar i legendarni rvač.
Hiva
Hiva

   Od brojnih zanimljivosti Hive treba izdvojiti i Taš Hauli palatu. Za vreme Alakuli kana (1825 – 1842) javni i trgovački centar Hive premešten je u istočni deo Ičon kala. Tu je tada izgrađena nova medresa, karavansraj, bazar i palata Taš haulik (Kameno dvorište). Ovaj kompleks izgleda kao tvrđava, ima visoke zidove i kapije sa kulama. Unutra se nalazi nekoliko velikih dvorišta, oko kojih su raspoređene razne prostorije. Kanov dvor se sastoji iz tri dela. Jedan deo je služio za primanje poseta i u njegovom dvorištu se nalazi platforma na koju je postavljana kanova jurta. Drugi deo kompleksa služio je za zvanične državne, sudske i slične poslove, a u trećem delu nalazio se harem. U pitanju je dvospratni deo palate gde su sve haremske odaje rasporđene oko centralnog dvorišta. Harem se po svojoj dekoraciji najviše ističe u celoj palati. Njegovi zidovi su prekriveni plavičastim mozaičkim pločicama. Tremove nose izrezbareni drveni stubovi sa kamenim bazama. Prozori na spratu imaju bakarne ukrasne rešetke. Posebna priča su tavanice na tom gornjem spratu, gde su kojekakvi cvetni motiv oslikani izuzetno jarkim bojama. Ove obojene tavanice mene su asocirale na dekoraciju pagoda po Kini i mislim da je to uticaj iz komšiluka.
Taš Hauli

   Negde pred kraj dana završili smo sa obilaženjem Hive i rešili smo da konačno odemo negde na večeru. Izabrali smo neki restoran i seli u njegovu baštu. Gazda kafane nas je ljubazno dočekao. Primio je naše porudzbine, a zatim nas upitao da li se ne ljutimo da pričekamo dok ne zađe sunce, pa da onda iznese pred nas klopu. Razlog za to je bio ramazan. Naravno da smo se složili, međutim piva koja smo naručili doneo je odmah, jer je po njemu u redu da se pije pivo, kakve veze ima što je ramazan. Malo zatim pred nas je izneo brdo nekih grickalica, što slanih, što slatkih, sa njegovim  objašnjenjem da se time zanimamo i prekratimo vreme dok ne zađe sunce. Tako smo zobali to zrnevlje  i cirkali pivo dok nije zašlo sunce. Šta ti je sovjetski islam, dok se ne smrkne mezeti i udri po pivu, a posle ćeš da jedeš. Taj zalazak sunca koji smo čekali stvarno je bio spektakularan. Suce je, spuštajući se iza bedema Hive, obojilo čitavo nebo u narandzastu boju. Kada je pao mrak navalili smo na plov. Konačno smo ovde uspeli da probamo ovo nacionalno uzbečko jelo.
Hiva

  
  

Нема коментара:

Постави коментар