уторак, 2. април 2013.

Putovanje u Uzbekistan 2012. (6. deo)



SAMARKAND


   U Taškentu smo se ukrcali u neki brzi, moderni voz i posle par sati putovanja, kao u avionu, stigli smo u najpoznatiji grad centralne Azije, Samarkand. Samarkand su stari Grci zvali Marakanda. Kakav je to bio grad najbolje dočaravaju reči Aleksandra Velikog, kada ga je 329. godine pne. osvojio: Sve što sam ranije čuo o Marakandi je istina, osim što je grad lepši nego što sam mogao da zamislim”. Zbog svoje važnosti na Putu svile Samarkand je stalno prelazio iz ruke u ruke, pa su tako njime vladali: zapadni Turci, Arapi, Samanidi, Karakanidi, Seldzuci, Karakitajci, Mongoli i drugi.
   Od železničke stanice do centra grada odvezli smo se taksijem. Usput smo taksistu upitali za koliko para bi nas vozio sutra do Šahrisabza. Dobili smo njegovu ponudu i vizit kartu da ga pozovemo ukoliko se odlučimo za ovaj izlet. Smestili smo se u hotelu, Furkat, koji nam se baš dopao. Sobe su raspoređene oko velikog dvorišta, koje je krcato kojekakvim starim predmetima, od ćilima, kazana, starih lampi, pa do čitave kočije. Osim stolova tu se nalazilo i par onih platformi za sedenje po jastucima. Zelenilo u dvorištu je pravilo prijatnu hladovinu, a iz kaveza su cvrkutale nekakve ptice. Sobe su takođe uređene u nekom etno fazonu, ali imaju frižidere, TV, klimu itd. Na vrhu ovog hotela nalazi se terasa sa koje puca pogled na trg Registan. Osoblje je bilo vrlo predusretljivo, tako da čim smo stigli zatrpali su nas kafama, čajevima, lubenicama, bademima, suvim grožđem i kojekakvim grickalicama.
   Posle kratkog odmora bacili smo se u obilazak Samarkanda. Prvo smo otišli do Registana. Registan je bio centralni trg ovog grada još u XIV veku i njegove ime može da se prevede kao “Peščano mesto”. U vreme Tamerlana ovaj trg je najviše korišćen za trgovinu, a kada je njegov unuk Ulug beg tu podigao medresu i sufijski konak, Registan je dobio i duhovni značaj. Danas je trg okružen sa tri grandiozne medrese. Ne zna se koja je od njih veličanstvenija i lepša. Sve tri imaju velike portale na ulazima i sve su potpuno prekrivene azurno plavim keramičkim pločicama.
Registan

   Prva i najstarija, Ulug begova medresa, podignuta je između 1417. i 1420. godine. Nad njenim ulazom je, na simboličan način od keramičkih pločica, prikazano nebo sa zvezdama. Ovo ne treba da čudi, pošto se Ulug beg bavio astronomijom. Tako je na vrhu ove medrese bila izgrađena i platforma za astronomska posmatranja. Ulug begova medresa je imala 50 ćelija i mogla je da primi stotinu učenika. 

   Preko puta nje nalazi se Šer Dor medresa, koja je izgrađena između 1619. i 1631. godine. I njena fasada je obložena plavim pločicama. Osim uobičajenih arapskih natpisa, geometrijskih i floralnih ornamenata, iznad glavnog ulaza nalazi se prikaz dva tigra koji se spremaju da napadnu dva laneta. Iznad svakog od tigrova predstavljeno je po jedno antropomorfno sunce.
Šer Dor medresa

   Treća građevina na trgu Registan je Tilija – kari medresa. Kada se sredinom XVII veka urušila glavna gradska dzamija Bibi hanum, Jalangtuš beg je naredio izgradnju ovog zdanja, koje je trebalo da služi i kao dzamija i kao medresa. Na njoj je rađeno gotovo 20 godina i završena je 1660. godine. Njena kupola, zidovi, mihrab ukrašeni su zlatom, te je zato i nazvana Tilija – kari “Pokrivena zlatom”. Niti jedna od ove tri medrese više nije u funkciji i u njima su sada uglavnom prodavnice sa suvenirima.

   Nedaleko od Registana nalazi se Bibi hanum mauzolej i dzamija, koja je nekada bila  najveća islamska bogomolja na svetu. Ona je od početka pravljena sa ciljem da pokaže svu moć i veličinu timuridske države. Tamerlan je za njenu gradnju doveo majstore i zanatlije iz svih oblasti koje je osvojio. Za dizanje i prenošenje teških tereta korišćeni su slonovi. Trebalo je 5 godina da se završi, ali kada se Tamerlan vratio sa svog pohoda na zapad, bio je razočaran njenom veličinom, pa je naredio da se glavni portal poveća. Tako je portal sa pilonima i minaretima dosegao visinu od 50 metara. Dzamija je bila toliko velika da nije mogla da izdrži sopstvenu težinu i već posle desetak godina od izgradnje počela je malo po malo da se urušava.
Bibi hanum dzamija

   Po legendi, gradnju ove dzamije naredila je Bibi hanum, kineskinja i omiljena Tamerlanova žena, kao iznenađenje za svog supruga dok je on bio u ratu. Međutim, arhitekta se zaljubio u lepu vladarku i odbijao je da završi gradnju sve dok ne dobije od nje poljubac. Bibi hanum je morala da na to pristane. Kada se Tamerlan vratio sa pohoda video je trag poljupca na njoj, te je naredio da se neimar likvidira i da od tad žene moraju da nose veo da ne bi iskušavale muškarce. 

   Dalje smo se uputili do nekropole Šahi Zinda (Kralj je živ), koja se dovodi u vezu sa Kusam ibn Abasom, rođakom proroka Muhameda, za koga se smatra da je doneo islam u ove krajeve. Prema legendi, prilikom arapskog osvajanja Samarkanda on je smrtno ranjen, ali se sklonio ispod zemlje gde je nastavio da živi. Otuda naziv ove nekropole Kralj je živ”. U X – XI veku Kusam ibn Abas smatran je mučenikom, svecem i zaštitnikom Samarkanda. Tada je i izgrađen njegov mauzolej, od koga su ostali samo temelji, jer su ga srušili Mongoli u XIII veku. Za vreme Tamerlana Kusamov mauzolej je obnovljen. Fasada ove građevine prekrivena je plavim pločicama sa floralnim motivima i arapskim pismom. Unutra se nalazi nadgrobni spomenik koji leži na tri stepenika. Zanimljiv je citat iz kurana sa jednog stepenika Nikada ne prihvatajte da su mrtvi oni koji su ubijeni na putu ka Alahu, ne oni su živi”. Vremenom je duž puta ka Kusamovom mauzoleju nikao čitav kompleks grobnica, tj. neka vrsta avenije mauzoleja. U njima su sahranjivane razne važne timuridske ličnosti, kao što su: Tamerlanova sestra, jedna od njegovih žena, Ulug begov sin, pojedini visoki državni službenici, vojskovođe itd. Šahi Zinda se nalazi na padinama brda Afrosijab i to usred groblja koje se i danas koristi.
Šahi Zinda

   Afrosijab je u stvari najdrevniji deo Samarkanda. Prvo naselje na ovom mestu formirano je krajem VIII i početkom VII veka pne. Većina naučnika smatra da je ovde bila stara sogdijanska prestonica Marakanda. Lokalitet se prostire na više od 200 hektara. Na samom nalazištu nema bogzna šta da se vidi, pošto je to bio grad od zemlje, ćerpiča, lepa i nije mnogo toga sačuvano. Zato su u muzeju, sa puno rekonstrukcija, lepo prikazali arhitekturu ovog lokaliteta. Interesantni su i razni pokretni nalazi, ali ipak od svega se najviše ističu fenomenalne freske.
   Nastavili smo pešice do opservatorije Ulug bega, s tim što smo usput malo skrenuli sa puta da bi smo videli mauzolej Hodze Danijara, odnosno proroka Danila. Njegove mošti je ovamo preneo Tamerlan iz Suze (danas Šuš u Iranu). Međutim, u Šušu tvrde da su Danilove kosti još uvek kod njih. Pre par godina bio sam u ovom iranskom gradu i posetio Danilov mauzolej, tako da, evo, sada obilazim drugi po redu grob jednog istog proroka. Ali, nije ni tu kraj, pošto postoje još četiri mesta u kojima su navodno sahranjeni posmrtni ostaci Danila. To su: Vavilon, Kirkuk, Migdadijah u Iraku i Malamir u Iranu. Ovaj mauzolej u Samarkandu je jedan skroman objekat na severnoj padini Afrosijaba iznad Siob reke. Prorokovi ostaci, navodno, neprestano rastu i zato se povremeno njegov kovčeg prepravlja i produžava. Tako je za sada stigao do 18 metara. Imitirajući prave vernike i ja sam napravio krug oko ovog gigantskog kovčega, a onda se spustio do reke. Tu su ljudi točili vodu iz nekog izvora. S obzirom na broj ljudi koji su to činili, verovatno je u pitanju neka sveta vodica.
Mauzolej Hodze Danijara

   Usledilo je još malo pešačenja i stigosmo do opservatorije Ulug bega. Kao što smo već rekli, on je bio Tamerlanov unuk, koji se uz svoj vladarski posao bavio i matematikom, a posebno astronomijom. U tu svrhu je na ovom mestu izgradio opservatoriju, od koje je do danas preživeo samo tridesetak metara dugački astrolab. Nekada je ovaj astrolab bio deo velike trospratne građevine.
   Posle ove poduže pešačke turneje odlučili smo da se u grad vratimo taksijem. Usput smo upitali vozača za koliko sumova bi nas vozio do Šahrisabza. Uspeli smo da baš dosta spustimo cenu, u odnosu na onu koju nam je dao jutrošnji taksista, te smo se dogovorili da sutra idemo sa njim.
   Po povratku u centar uputili smo se ka Gur Amir mauzoleju. Usput smo prvo posetili najstariju građevinu Samarkanda, Ruhobad mauzolej iz 1380. godine. Prema svedočenju čuvenog putnika Ibn Batuta godine 1340. šeik muslimana u Pekingu bio je Burkan ad din Sagardzi. Ovaj šeik je želeo da kad umre bude sahranjen u Samarkandu. Njegov sin Abu Said je ispunio očevu želju kada je ovaj preminuo. Međutim, Abu Said je ostao u Samarkandu i tu postao jedan od respektabilnijih verskih delatnika na dvoru Amira Timura. Prema Timurovoj naredbi nad grobom Sagardzija konstruisan je mauzolej koji je nazvan Ruhobad, što može da se prevede kao “Boravište duhovnosti”.
Mauzolej Ruhobad

   Sledeći na redu bio je Ak saraj mauzolej iz sedamdesetih godina XV veka. Smatra se da je to poslednja muška timuridska grobnica  u Samarkandu i da je podignuta po naređenju guvernera Abu Saida. Ovaj guverner je nakon osvajanja Horasana 1457. godine preneo svoju prestonicu u Heart. Kasnije će Abu Said poginuti u borbi sa Turkmenima u Azerbejdzanu 1468. godine. Kada su arheolozi istraživali ovaj mauzolej u kripti su pronašli obezglavljen skelet. Postoji mišljenje da je u pitanju Ulug begov sin Abdulatif.
   Na kraju dana stigli smo do Gur Amir mauzoleja, u kome počiva osnivač timuridske dinastije Amir Timur, iliti Tamerlan. Građen je za njegovog unuka Muhameda, koji je spreman za naslednika, ali koji je ranije preminuo. Izgradnju mauzoleja završio je Tamelanov drugi unuk Ulug beg. Interesantna je njegova rebrasta kupola, koja ima 63 rebra, koliko je imao godina prorok Muhamed kada je preminuo. Tamerlanov grob se nalazi u unutrašnjosti ispod kamena od zelenog žada u obliku kovčega. Okružen je grobovima svojih sinova, unuka, učitelja.
Gur Amir muzolej

   Navodno je u XVIII veku persijski šah Nadir odneo ovaj zeleni kovčeg sa sobom u Persiju. Tom prilikom je tokom transporta slučajno polomljen na dva dela. Od tada Nadir šaha nije baš služila sreća i svašta mu se loše izdešavalo. Između ostalog sin mu se teško razboleo. Po nagovoru svojih verskih savetnika Nadir je vratio kovčeg od žada u Samarkand i sin mu je odmah ozdravio.
   Još jedna misterija vezuje se za Tamerlanov grob. Naime, prilikom arheoloških istraživanja na mauzoleju Gur Amir, kojima je rukovodio sovjetski arheolog Mihail Gerasimov, u grobnici su pronađeni neki natpisi na arapskom. Oni su poručivali nešto u fazonu: da ako se neko drzne i otvori, ili na bilo koji drugi način oskrnavi grob Amira Timura, desiće se veliko zlo, uzburkaće se duhovi strašnog vojskovođe i njegovih ratnika, pa će doći do neviđenog krvoprolića i užasa na sve strane, itd. itd. Takođe su i neki viđeni starci  ispred dzamije opomenuli istraživače da ne diraju Tamerlanov grob, jer po predanju mogu da izazovu neslućenu nesreću. Naravno, arheolozi nisu ništa od toga poslušali i otvorili su grob. Sutradan  22. juna Hitler je napao Sovjestki Savez.
  
  
  

Нема коментара:

Постави коментар