SAMARKAND
U
Taškentu smo se ukrcali u neki brzi, moderni voz i posle par sati putovanja, kao
u avionu, stigli smo u najpoznatiji grad centralne Azije, Samarkand. Samarkand
su stari Grci zvali Marakanda. Kakav je to bio grad najbolje dočaravaju reči Aleksandra
Velikog, kada ga je 329. godine pne. osvojio: “Sve
što sam ranije čuo o Marakandi je istina, osim što je grad lepši nego što sam
mogao da zamislim”. Zbog svoje važnosti
na Putu svile Samarkand
je stalno prelazio iz ruke u ruke, pa su tako njime vladali: zapadni Turci, Arapi,
Samanidi, Karakanidi, Seldzuci, Karakitajci, Mongoli i drugi.
Od
železničke stanice do centra grada odvezli smo se taksijem. Usput smo taksistu
upitali za koliko para bi nas vozio sutra do Šahrisabza. Dobili smo njegovu
ponudu i vizit kartu da ga pozovemo ukoliko se odlučimo za ovaj izlet. Smestili
smo se u hotelu, Furkat, koji nam se baš dopao. Sobe su raspoređene oko velikog
dvorišta, koje je krcato kojekakvim starim predmetima, od ćilima, kazana,
starih lampi, pa do čitave kočije. Osim stolova tu se nalazilo i par onih
platformi za sedenje po jastucima. Zelenilo u dvorištu je pravilo prijatnu
hladovinu, a iz kaveza su cvrkutale nekakve ptice. Sobe su takođe uređene u
nekom etno fazonu, ali imaju frižidere, TV, klimu itd. Na vrhu ovog hotela
nalazi se terasa sa koje puca pogled na trg Registan. Osoblje je bilo vrlo
predusretljivo, tako da čim smo stigli zatrpali su nas kafama, čajevima,
lubenicama, bademima, suvim grožđem i kojekakvim grickalicama.
Posle
kratkog odmora bacili smo se u obilazak Samarkanda. Prvo smo otišli do
Registana. Registan je bio centralni trg ovog grada još u XIV veku i njegove
ime može da se prevede kao “Peščano
mesto”. U vreme Tamerlana ovaj trg je najviše korišćen za trgovinu, a kada je
njegov unuk Ulug beg tu podigao medresu i sufijski konak, Registan je dobio i duhovni
značaj. Danas je trg okružen sa tri grandiozne medrese. Ne zna se koja je od
njih veličanstvenija i lepša. Sve tri imaju velike portale na ulazima i sve su
potpuno prekrivene azurno plavim keramičkim pločicama.
Registan |
Prva i
najstarija, Ulug begova medresa, podignuta je između 1417. i 1420. godine. Nad
njenim ulazom je, na simboličan način od keramičkih pločica, prikazano nebo sa
zvezdama. Ovo ne treba da čudi, pošto se Ulug beg bavio astronomijom. Tako je
na vrhu ove medrese bila izgrađena i platforma za astronomska posmatranja. Ulug
begova medresa je imala 50 ćelija i mogla je da primi stotinu učenika.
Preko
puta nje nalazi se Šer Dor medresa, koja je izgrađena između 1619. i 1631. godine.
I njena fasada je obložena plavim pločicama. Osim uobičajenih arapskih natpisa,
geometrijskih i floralnih ornamenata, iznad glavnog ulaza nalazi se prikaz dva
tigra koji se spremaju da napadnu dva laneta. Iznad svakog od tigrova
predstavljeno je po jedno antropomorfno sunce.
Šer Dor medresa |
Treća
građevina na trgu Registan je Tilija – kari medresa. Kada se sredinom XVII veka
urušila glavna gradska dzamija Bibi hanum, Jalangtuš beg je naredio izgradnju
ovog zdanja, koje je trebalo da služi i kao dzamija i kao medresa. Na njoj je
rađeno gotovo 20 godina i završena je 1660. godine. Njena kupola, zidovi,
mihrab ukrašeni su zlatom, te je zato i nazvana Tilija – kari “Pokrivena zlatom”. Niti jedna od ove tri medrese
više nije u funkciji i u njima su sada uglavnom prodavnice sa suvenirima.
Nedaleko
od Registana nalazi se Bibi hanum mauzolej i dzamija, koja je nekada bila najveća islamska bogomolja na svetu. Ona je
od početka pravljena sa ciljem da pokaže svu moć i veličinu timuridske države.
Tamerlan je za njenu gradnju doveo majstore i zanatlije iz svih oblasti koje je
osvojio. Za dizanje i prenošenje teških tereta korišćeni su slonovi. Trebalo je
5 godina da se završi, ali kada se Tamerlan vratio sa svog pohoda na zapad, bio
je razočaran njenom veličinom, pa je naredio da se glavni portal poveća. Tako
je portal sa pilonima i minaretima dosegao visinu od 50 metara. Dzamija je bila
toliko velika da nije mogla da izdrži sopstvenu težinu i već posle desetak
godina od izgradnje počela je malo po malo da se urušava.
Bibi hanum dzamija |
Po legendi,
gradnju ove dzamije naredila je Bibi hanum, kineskinja i omiljena Tamerlanova
žena, kao iznenađenje za svog supruga dok je on bio u ratu. Međutim, arhitekta
se zaljubio u lepu vladarku i odbijao je da završi gradnju sve dok ne dobije od
nje poljubac. Bibi hanum je morala da na to pristane. Kada se Tamerlan vratio
sa pohoda video je trag poljupca na njoj, te je naredio da se neimar likvidira
i da od tad žene moraju da nose veo da ne bi iskušavale muškarce.
Dalje smo
se uputili do nekropole Šahi Zinda (Kralj je živ), koja se dovodi u vezu sa
Kusam ibn Abasom, rođakom proroka Muhameda, za koga se smatra da je doneo islam
u ove krajeve. Prema legendi, prilikom arapskog osvajanja Samarkanda on je
smrtno ranjen, ali se sklonio ispod zemlje gde je nastavio da živi. Otuda naziv
ove nekropole “Kralj je živ”. U X – XI veku Kusam ibn Abas smatran je mučenikom,
svecem i zaštitnikom
Samarkanda. Tada je i izgrađen njegov mauzolej, od koga su ostali samo temelji,
jer su ga srušili Mongoli u XIII veku. Za vreme Tamerlana Kusamov mauzolej je
obnovljen. Fasada ove građevine prekrivena je plavim pločicama sa floralnim
motivima i arapskim pismom. Unutra se nalazi nadgrobni spomenik koji leži na
tri stepenika. Zanimljiv je citat iz kurana sa jednog stepenika “Nikada ne prihvatajte da su mrtvi oni koji su ubijeni na
putu ka Alahu, ne oni su živi”. Vremenom
je duž puta ka Kusamovom mauzoleju nikao čitav kompleks grobnica, tj. neka
vrsta avenije mauzoleja. U njima su sahranjivane razne važne timuridske ličnosti,
kao što su: Tamerlanova sestra, jedna od njegovih žena, Ulug begov sin, pojedini visoki
državni službenici, vojskovođe itd. Šahi Zinda se nalazi na padinama brda
Afrosijab i to usred groblja koje se i danas koristi.
Šahi Zinda |
Afrosijab
je u stvari najdrevniji deo Samarkanda. Prvo naselje na ovom mestu formirano je
krajem VIII i početkom VII veka pne. Većina naučnika smatra da je ovde bila
stara sogdijanska prestonica Marakanda. Lokalitet se prostire na više od 200
hektara. Na samom nalazištu nema bogzna šta da se vidi, pošto je to bio grad od
zemlje, ćerpiča, lepa i nije mnogo toga sačuvano. Zato su u muzeju, sa puno
rekonstrukcija, lepo prikazali arhitekturu ovog lokaliteta. Interesantni su i
razni pokretni nalazi, ali ipak od svega se najviše ističu fenomenalne freske.
Nastavili
smo pešice do opservatorije Ulug bega, s tim što smo usput malo skrenuli sa puta
da bi smo videli mauzolej Hodze Danijara, odnosno proroka Danila. Njegove mošti
je ovamo preneo Tamerlan iz Suze (danas Šuš u Iranu). Međutim, u Šušu tvrde da
su Danilove kosti još uvek kod njih. Pre par godina bio sam u ovom iranskom
gradu i posetio Danilov mauzolej, tako da, evo, sada obilazim drugi po redu
grob jednog istog proroka. Ali, nije ni tu kraj, pošto postoje još četiri mesta
u kojima su navodno sahranjeni posmrtni ostaci Danila. To su: Vavilon, Kirkuk, Migdadijah u Iraku i Malamir u Iranu.
Ovaj mauzolej u Samarkandu je jedan skroman objekat na severnoj padini
Afrosijaba iznad Siob reke. Prorokovi ostaci, navodno, neprestano rastu i zato se
povremeno njegov kovčeg prepravlja i produžava. Tako je za sada stigao do 18
metara. Imitirajući prave vernike i ja sam napravio krug oko ovog gigantskog
kovčega, a onda se spustio do reke. Tu su ljudi točili vodu iz nekog izvora. S
obzirom na broj ljudi koji su to činili, verovatno je u pitanju neka sveta
vodica.
Mauzolej Hodze Danijara |
Usledilo
je još malo pešačenja i stigosmo do opservatorije Ulug bega. Kao što smo već
rekli, on je bio Tamerlanov unuk, koji se uz svoj vladarski posao bavio i
matematikom, a posebno astronomijom. U tu svrhu je na ovom mestu izgradio
opservatoriju, od koje je do danas preživeo samo tridesetak metara dugački
astrolab. Nekada je ovaj astrolab bio deo velike trospratne građevine.
Posle ove
poduže pešačke turneje odlučili smo da se u grad vratimo taksijem. Usput smo
upitali vozača za koliko sumova bi nas vozio do Šahrisabza. Uspeli smo da baš
dosta spustimo cenu, u odnosu na onu koju nam je dao jutrošnji taksista, te smo
se dogovorili da sutra idemo sa njim.
Po
povratku u centar uputili smo se ka Gur Amir mauzoleju. Usput smo prvo posetili
najstariju građevinu Samarkanda, Ruhobad mauzolej iz 1380. godine. Prema
svedočenju čuvenog putnika Ibn Batuta godine 1340. šeik muslimana u Pekingu bio
je Burkan ad din Sagardzi. Ovaj šeik je želeo da kad umre bude sahranjen u
Samarkandu. Njegov sin Abu Said je ispunio očevu želju kada je ovaj preminuo.
Međutim, Abu Said je ostao u Samarkandu i tu postao jedan od respektabilnijih
verskih delatnika na dvoru Amira Timura. Prema Timurovoj naredbi nad grobom Sagardzija
konstruisan je mauzolej koji je nazvan Ruhobad, što može da se prevede kao “Boravište duhovnosti”.
Mauzolej Ruhobad |
Sledeći na redu bio je Ak saraj mauzolej iz
sedamdesetih godina XV veka. Smatra se da je to poslednja muška timuridska
grobnica u Samarkandu i da je podignuta
po naređenju guvernera Abu Saida. Ovaj guverner je nakon osvajanja Horasana
1457. godine preneo svoju prestonicu u Heart. Kasnije će Abu Said poginuti u
borbi sa Turkmenima u Azerbejdzanu 1468. godine. Kada su arheolozi istraživali
ovaj mauzolej u kripti su pronašli obezglavljen skelet. Postoji mišljenje da je
u pitanju Ulug begov sin Abdulatif.
Na kraju dana stigli smo do Gur Amir
mauzoleja, u kome počiva osnivač timuridske dinastije Amir Timur, iliti
Tamerlan. Građen je za njegovog unuka Muhameda, koji je spreman za naslednika,
ali koji je ranije preminuo. Izgradnju mauzoleja završio je Tamelanov drugi
unuk Ulug beg. Interesantna je njegova rebrasta kupola, koja ima 63 rebra,
koliko je imao godina prorok Muhamed kada je preminuo. Tamerlanov grob se
nalazi u unutrašnjosti ispod kamena od zelenog žada u obliku kovčega. Okružen
je grobovima svojih sinova, unuka, učitelja.
Gur Amir muzolej |
Navodno je u XVIII veku persijski šah Nadir
odneo ovaj zeleni kovčeg sa sobom u Persiju. Tom prilikom je tokom transporta
slučajno polomljen na dva dela. Od tada Nadir šaha nije baš služila sreća i svašta mu se
loše izdešavalo. Između ostalog sin mu se teško razboleo. Po nagovoru svojih verskih
savetnika Nadir
je vratio
kovčeg od žada u Samarkand i sin mu je odmah ozdravio.
Još jedna misterija vezuje se za Tamerlanov
grob. Naime, prilikom arheoloških istraživanja na mauzoleju Gur Amir, kojima je
rukovodio sovjetski arheolog Mihail Gerasimov, u grobnici su pronađeni neki
natpisi na arapskom. Oni su poručivali nešto u fazonu: da ako se neko drzne i
otvori, ili na bilo koji drugi način oskrnavi grob Amira Timura, desiće se veliko zlo,
uzburkaće se duhovi strašnog vojskovođe i njegovih ratnika, pa će doći do
neviđenog krvoprolića i užasa na sve strane, itd. itd. Takođe su i neki viđeni starci ispred dzamije opomenuli istraživače da ne
diraju Tamerlanov grob, jer po predanju mogu da izazovu neslućenu nesreću.
Naravno, arheolozi nisu ništa od toga poslušali i otvorili su grob.
Sutradan 22. juna Hitler je napao
Sovjestki Savez.
Нема коментара:
Постави коментар