IZ KAZAHSTANA U UZBEKISTAN
Iz Turkestana u Taškent putovali smo vozom
koji je do uzbekistanske prestonice išao iz Čeljabinska u Rusiji. Radilo se o
vozu ruske železnice, tako da su o svemu u našem plackartnom vagonu brinule dve
pozamašne Ruskinje srednjih godina. Obe su non stop galamile na svoje putnike,
ali samo su spolja izgledale grube i opasne. Ustvari su bile dobre i svima su
izlazile u susret. Mi smo im bili posebno simpatični te smo imali nešto malo
povlašćeniji tretman.
Gotovo
svi putnici iz našeg vagona bili su uzbečki gastarbajteri koji su se vraćali sa
svojih poslova u Rusiji. Odmah se videlo da smo im interesantni i polako su
jedan po jedan stidljivo prilazili da bi se upoznali sa nama. Ubrzo su naši
kreveti bili okupirani gomilom Uzbekistanaca. Uglavnom su to bili građevinci,
mašinci, naftaši, koji rade po Rusiji. Razgovarali smo o svemu i svačemu. O
Uzbekistanu, Srbiji, Rusiji, pa preko sporta i vremena do kojekakvih globalnih
tema.
Svi su
bili veoma fini i ljubazni. Buckasta mlada devojka Šahnoze iz Buhare pozvala
nas je da joj budemo gosti kada dođemo u njen grad. Jedan bivši bokser, a sada
građevinski radnik, insistirao je da u Hivi obavezno svratimo do njega, a on će
u našu čast odmah da zakolje ovna. Talimatov iz Andižana je bio tužan što
nećemo ići u Ferganu i predlagao nam da promenimo plan puta. Nagovarao nas je
da obiđemo Andižan, gde će nas on ugostiti i brinuti o nama. Rašid vozač
kamiona na privremenom radu u Rusiji nudio nam je svaku vrstu pomoći u
Taškentu. Samo pre neki dan vozili smo se sa pedesetak Kazaha i niko od njih
nas nije fermao. A ovi Uzbeci su sjajni, takvu gostoljubivost sam doživeo samo
još u Iranu. Kada bolje razmislim, većina novostečenih prijatelja iz voza nije
bilo kosooko, što znači da su uglavnom u pitanju Tadzici koji su brojni u
Uzbekistanu, a Tadzici su Persijanci. Izgleda da se još jednom potvrdilo čuveno
iransko gostoprimstvo.
Ljudi sa
kojima smo razgovarali često nisu ništa znali o Srbiji i našu državu su
povezivali sa Sibirom, Rusijom, bivšim SSSR-om. Izdvajao se Rašid koji je
posedovao solidno znanje o našoj zemlji. On je baš interesantan lik. Otprilike
je mojih godina, ošišan do glave i sav istetoviran. Upoznali smo se u
prostoriji za pušenje na kraju vagona. Prišao mi je pozdravio se samnom i pitao
me odakle sam. Kada sam mu rekao da sam iz Srbije, upitao me je šta mislim o
Slobodanu Miloševiću. Oklevao sam sa odgovorom, em je komplikovano da mu
objasnim šta stvarno mislim o Slobi, a i, jebiga, ipak se nalazim u
muslimanskoj zemlji. Posle nekog mog diplomatskog odgovora koji ništa ne kazuje
usledilo je njegovo novo pitanje da li volim Radovana Karadzića. E tu sam rešio
da presečem i rekao mu da o Radovanu imam pozitivno mišljenje. Zatim je on
počeo da priča kako je pratio kada su nas prokleti Amerikanci bombardovali,
kako se veoma radovao kada smo srušili njihov nevidljivi avion F-117 itd. Svoje
izlaganje završio je rečenicom da će doći dan kada će u plamenu nestati
Amerika, a zatim je podigao pogled, izpružio obrnute dlanove i uzviknuo Alahu
Ekber. Vrlo je neobičan tip i veoma pričljiv. Veliki je rusofil, kune se u
Putina, a psuje Gorbačova i Jeljcina. Mrzi Amerikance i, ako mu je verovati, čak
se protiv njih borio u Avganistanu. Ne voli baš predsednika Uzbekistana. Ne
voli ni Turke zbog genocida koji su počinili nad Jermenima. Ponosan je na svoga
dedu, koji je heroj Sovjetskog saveza i koji je stigao do Berlina. Čak mu je i
baba bila borac, tako da mu se otac rodio u Potsdamu. Žali za SSSR-om. Fino zarađuje
u Rusiji i skuplja pare da kupi dobar motor i da krene s njim u veliku turneju
po Evropi.
I tako u
priči i razmeni hrane sa našim saputnicima stigli smo do granice. Odjednom svi
su se uozbiljili. Svi su otišli do svojih mesta, sredili se, a oni koji su bili
goli do pojasa obukli su majice. Zavladao je tajac. Ova granica predstavlja
moru za uzbečke građane. Stvar je u tome što, kako sam već rekao, ovim vozom
često putuju radnici koji se vraćaju sa rada iz Rusije i koji nose svojim
kućama mukotrpno zarađeni novac. To je idealna prilika za korumpirane granične
službenike da im uzmu nešto od tih para. Sedeli smo tako i čekali neko vreme, a
onda je nastupila kazaška policija i carina. Kakva bahatost i osionost. Iz sveg
glasa su se izdirali na skrušene gastarbajtere. Neki od njih se nisu libili da
prilikom manevrisanja po uzanom prolazu u vagonu, tokom trkeljisanja prtljaga,
grubo gurnu ponekog putnika. Jedan mučeni Uzbekistanac je čak i popio dobar
šamar od kazahstanskog policajca. Stvarno je bruka kako su se ponašali. Nas
nisu mnogo akali. Možda za to malo ima zasluge i ruska sprovodnica koja im je
odmah stavila do znanja da smo mi stranci i da smo pod njenom jurisdikcijom.
Izgleda da se Rusi ovde još uvek poštuju, ili ih se možda plaše. Moguće je i da
su im pozamašne dimenzije obe ruske sprovodnice ulivale strahopoštovanje. Šalim
se, ali bilo kako bilo, jedino su se one koliko toliko suprotstavljale
kazahstanskim organima vlasti i trudile se da koliko mogu pomognu jadnim
uzbečkim gastosima. Onog koga ne bi spasile žandari bi odvodili negde van voza,
gde su ih verovatno pretresali i mrcvarili ne bi li dobili neku kintu. Sve je
to trajalo dobrih dva sata, a u vozu koji je stajao na pustinjskom suncu bila
je nesnosna vrućina. Svi smo bili gola voda. Peškire kojima smo se brisali,
morali smo svaki čas da cedimo. Nikada nisam bio u sauni, ali ne verujem da se u
njoj čovek više preznoji, nego što smo se mi u ovom vozu.
Napokon
smo krenuli i posle nekih dvadesetak minuta došli smo na uzbekistanski granični
prelaz. Ni uzbečki policajci i carinici nisu se mnogo razlikovali po bahatosti
od svojih kazaških kolega. Prvo smo svi popunili deklaracije o novcu i
vrednostima koje unosimo u zemlju, a onda je usledio detaljan pretres svih nas.
Između ostalog jednom tipu pored nas pregledali su i sve slike koje je imao u
lap topu. Na svu sreću ova uzbečka kontrola je trajala kraće, samo sat vremena.
Kada smo krenuli vozili smo se još nekih pola sata i stigli smo u Taškent
Ispozdravljali smo se sa putnicima iz voza i ruskim sprovodnicama.
Ferganac nas je otpratio do izlaska iz stanice, gde nas je čekala gomila
nasrtljivih taksista. On je izabrao jednog i sa njim je dogovorio cenu za koju
će nas ovaj odvesti do našeg hostela. Još u vozu sam razmenio nešto dolara u
uzbekistanske sumove, tako da smo imali pare za taksi. Inače, u Uzbekistanu se
novac menja isključivo na crno, pošto je zvanični kurs, mnogo, mnogo lošiji. Smestili
smo se u Gulnara guest house. Sobe su bile fine, a u sredini pansiona se
nalazilo veliko dvorište sa dobrom hladovinom. Po preporuci gazde otišli smo na
večeru u obližnji restoran i nismo se pokajali. Ovčetina u nekom začinjenom
softu bila je odlična.
Нема коментара:
Постави коментар