IZ RUSIJE U UKRAJINU
Ujutru
smo se ukrcali u voz za Ukrajinu i napustili Volgograd. Otpočela je još jedna
dugačka vožnja. Svi troje smo bili u istom plackartnom vagonu, ali nismo bili
smešteni jedni pored drugih, već su nas razbacali po preostalim slobodnim
mestima. Pored mene je bio mladi bračni par sa dvoje male dece, koji su išli na
letovanje u neko crnomorsko letovalište. Bili su mi simpatični i jedno vreme
sam proveo razgovarajući sa njima i zezajući se sa klincima.
Ubrzo se
pred nama pojavila poznata ruska reka Don. Na jednoj od stanica odlučio sam da
pazarim neku veliku dimljenu ribu. Ribetina je bila baš jeftina. Kupio sam i
panju, kao i par piva, te je po povratku u vagon otpočela gozba. Ribu sam
servirao na starim ruskim novinama. Bila je odlična.
Negde
predveče došli smo na rusko – ukrajinsku granicu. Usledilo je još jedno dugo
stajanje i još jedna detaljna kontrola, a zatim i ulazak u Ukrajinu. Po vozu su
se muvali neki dileri deviza, čiji je kurs bio prilično nepovoljan. Poučen
nedavnim iskustvom iz Kungrada i Volgograda, rešio sam da ipak zamenim neku
siću, da imam bar za kafu i vodu.
Oko
ponoći stigli smo u Debeljcevo. Odmah smo otišli na šalter da kupimo karte za
Kijev. Nema! Šta da se radi, opet smo prešli na rezervne varijante. Pokušali
smo da se dokopamo nekog od vozova koji su išli za Dnjepropetrovsk, Zaporožje itd.
Ma, nema, sve je rasprodato! Odužilo se dok smo pravili raznorazne kombinacije.
Prvo smo svo troje gledali u kartu Ukrajine, pa kad smislimo plan daljeg
putovanja i presedanja, selili smo se ispred table sa redom vožnje, a odatle na
šalter. Na šalteru bi nam ljubazna službenica rekla, za taj i taj voz su sve
karte rasprodate, ili ima samo jedno ili dva slobodna mesta, a nas je troje. I
tako, posle mnogobrojnih neuspešnih kombinacija odlučili smo se za Harkov. Nije
baš da se pomeramo na zapad, što nam je bio cilj, ovo je više bilo skretanje na
sever. Računali smo da je Harkov ozbiljan grad i da ćemo tu valjda lakše naći
neki prevoz do Kijeva. Otišli smo, po ko zna koji put, na šalter i pitali
službenicu ima li karata za Harkov. Ona je počela da kucka po tastaturi
kompjutera i odjednom se pojavio široki osmeh na njenom licu. Ima slobodnih
mesta, a što je najbolje voz je kretao za par sati. Međutim, nije ni dalje baš
sve išlo glatko. Mi smo mogli da platimo samo karticom, pošto nismo imali
dovoljno hrivnji, ali žena za šalterom nije znala da se služi aparatom za
kartice. Onda je usred noći zvala nekog kolegu, koji joj je preko telefona davao
instrukcije, ali operacija nije uspela. Zatim je otišla nekuda i vratila se sa
uputstvom, međutim ni to nije vredelo. Posle ko zna koliko bezuspešnih pokušaja,
postiđena šalterska gospođa je rešila da nam pomogne da nekako razmenimo evre i
platimo karte kešom. Ona je izvadila sve što je imala u novčaniku, a mi smo joj
za to dali evre. Zatim sam ja istresao hrivnje, koje sam zamenio u vozu. Sva
sreća, duplu kafu iz staničnog automata sam već isrkao, a i vodom sam se
snabdeo. Pošto opet nije bilo dovoljno para za karte, službenica je zatvorila
šalter, izašla i krenula da spopada malobrojne ljude po stanici da promenimo
još nešto evra za to koliko nam je falilo. Na kraju smo uspeli da napabirčimo
dovoljno ukrajinske valute i da pazarimo karte za Harkov.
Kada smo
sve to obavili, ostalo nam je samo da dreždimo još malo do dolaska našeg voza.
Više nego samom vozu, radovao sam se krevetu u vozu. Usledilo je razočarenje,
kada je naša kompozicija pristigla na kolosek. Pa, to je neki moderni, brzi
voz, sa onim sedištima kao u avionu. Nigde kreveti! Bljak! Ma, nama nije bilo
važno da brzo stignemo, već da spavamo tokom vožnje. Sva sreća u vozu je bilo
puno slobodnih mesta, te smo uspeli da zauzmemo po par sedišta i da ipak nešto
odremamo.
Нема коментара:
Постави коментар