уторак, 2. април 2013.

Putovanje u Uzbekistan 2012. (12. deo)



ATIRAU


   Razdanilo se, a mi smo se i dalje klackali vozom. S obzirom da smo putovali spavaćim kolima dobili smo i doručak, tj. po par piroški punjenih sirom. Predeli kroz koje smo prolazili bili su jednolični i to tako da ne mogu biti jednoličniji. Stepa i samo stepa. Nepregledna ravnica čiji se izgled ništa ne menja dokle god oko može da vidi. Jedino na nekim delovima ima više trave, a na nekim samo u busenovima. S vremena na vreme pojavi se poneko stado konja. Kakva bi to bila postojbina nomada bez tih stada? Osim konja po stepi mogu da se vide i kamile i to prilično ravnomerno i dvogrbe i jednogrbe. U ovom delu Kazahstana ima i dosta slatina. Pošto je na vrelom julskom suncu voda većim delom isparila, ostale su velike bele površine soli. Iz voza je moglo da se vidi i poneko selo. Sva su bila ista, odnosno sva su oronula i sumorna. Zvuči bezveze, ali najlepši delovi tih prašnjavih naselja su njihova groblja sa živopisnim grobnicama. Ima ih svakojakih: sa malom kupolom, kao kod dzamija, sa piramidalnim krovom, neke su građene kao male tvrđave itd. 
Kazahstanska stepa

Slatina

   Negde oko podneva stigli smo u Atirau. Ovaj grad se nalazi na reci Ural, nedaleko od obale Kaspijskog jezera. Nekada se zvao Guriev, po svom osnivaču Mihailu Gurievu. On je ovde 1615. godine osnovao ribarsko naselje. Od ruskog cara Mihaila Fedoroviča Romanova dobio je monopol za lov jesetre na ušću Urala. Za uzvrat je morao da podigne utvrđenje i, naravno, da redovno snabdeva cara kavijarem.
   Po izlasku iz voza trebalo je prvo obezbediti nekakav smeštaj. Cela ova oblast oko Kaspijskog jezera bogata je naftom, a gde je nafta tu su i belosvetski naftaši, a to znači da je tu i lova, te je zbog svega toga malo teže naći jeftin hotel u ovom gradu. Pronašli smo nekakav hotelčić gde su nam pokazali sobu, koja je stvarno bila dobra, ali i nešto skuplja nego što smo planirali, pa smo se malo premišljali. Recepcionarka je prva popustila i spustila cenu. Možno, davaj!
   Po već ustaljenom običaju, nakon dolaska u neki novi grad sledila je kratka pauza, tuširanje, odmor, kafica, a onda u akciju. Nedaleko od našeg hotela nalazi se reka Ural. Lepo uređenim kejom došli smo do mosta i prešli preko reke na njenu drugu stranu. Pošto je Ural granica između Evrope i Azije, mi smo u stvari ponovo prešli u Aziju. Nikako da se zasitimo te Azije, posle toliko vremena provedenog po Centralnoj Aziji, mi smo nakon svega par sati boravka u Evropi opet prešli na taj najveći kontinent.
Ural

   Na toj azijskoj strani Atiraua nalazi se najstariji deo ovog grada. Tu se još uvek mogu naći tipične stare ruske kuće, sa puno čipkasto izrezbarenih drvenih detalja. Posebnu pažnju posvećivali su ukrašavanju prozora, koji su najčešće ofarbani u plavu boju. Dobar deo tih starih kuća je u vrlo lošem stanju i pitanje je koliko će još opstati. Osim ovih oronulih, ali lepih građevina, ovaj kraj je krcat običnim straćarama. Ulice “krasi” i očekivani sovjetski specijalitet, nadzemni gasovod. Tu se nalazi i veoma raskošna pravoslavna crkva iz 1888. godine. Ova ogromna crkva ima sedam zlatnih kupola oblika lukovice.



  Kada smo stigli u centar grada, rešili smo da prvo nešto prezalogajimo. Moje kolege su se nameračile na neki sterilni moderni restoran evropskog tipa, sa klasičnom evropskom hranom, sa malim porcijama i jakim cenama, ali sa vajerlesom. Neka hvala, ostavio sam ih da uživaju i otišao da se promuvam centrom Atiraua. Odmah se vidi da u gradu ima love. Moderne zgrade, mnogo toga novoizgrađenog, veliki popločani trg sav u cveću. Na jednoj zgradi stoji natpis Atirau moj ponos”. Tu je i jedan ogroman spomenik sa dva kazaška konjanika. Na kraju trga nalazi se velika, moderna, ali interesantna Mangali dzamija. Osim kosookih Kazaha, u gradu ima baš puno Rusa, a bogami i dosta raznoraznih stranaca koji su ovde poslom.
Ruska crkva

Mangali dzamija

   Pošto nisam našao odgovarajući restoran, kupio sam dva poveća ovčija donera ili kako bi ovde rekli šaurma. U to su i moji saputnici završili sa obedovanjem i internetisanjem te smo krenuli polako natrag ka hotelu. Ponovo smo prešli preko reke u Evropu i nastavili uz obalu, zastajkujući povremeno da bi fotografisali zalazak sunca iznad Urala. U supermarketu pored hotela kupio sam koje pivo i radostan otrčao u sobu, gde sam se obračunao sa ledeno hladnim pivom i, nažalost, hladnim donerima. 
Ural

  

Нема коментара:

Постави коментар