недеља, 31. март 2013.

Do Jermenije preko Turske i Gruzije 2011. (2. deo)




PRAVAC JERMENIJA


   Ujutu smo nabacili rančeve na leđa i uputili se ka stanici Ortočala. Tamo nas je odmah startovao taksista kome je falilo dvoje putnika za Jerevan. Dogovor je brzo postignut, a cena je bila ista kao da idemo maršutkom. Sa nama u taksiju vozile su se još dve Jermenke, majka i ćerka. Skroz su bile OK, te nam je put prošao u zanimljivom razgovoru sa njima. Posle nekog vremena stigli smo do granočnog prelaza Sadaklo, gde smo relativno brzo izvadili jermenske vize i našli se u Jermeniji. Putevi kojima smo išli nisu bili neki. Priroda je lepa. Gradovi kroz koje smo prolazili su očaj živi. Sve je sivo, oronulo, zarđalo, zapušteno. Neke razorene fabriketine. Krda krava usred grada. Primetio sam i znatno više lada, moskvića i drugih ruskih vozila nego u Gruziji. Posebno su me oduševljavale stare maršutke sa plinskim bocama na krovovima.
Maršutka

   Dalje smo se vozili Debed kanjonom, a potom smo prošli i pored grada Spitaka, koji je žestoko nastradao u zemljotresu 1988. godine. Epicentar je bio blizu ovog mesta. U tom zemljotresu je izginulo preko 25.000 ljudi. Tada su iz celog sveta upućene spasilačke ekipe i humanitarna pomoć. Vojni avion sa raznim potrepštinama koje je poslala Jugoslavija srušio se nedaleko od Jerevana. Celokupna sedmočlana posada je poginula. Kasnije je podignut spomenik u znak sećanja na ove naše pilote.
   Put do Jerevana nije baš kratak, ili se meni bio nešto odužio? Kada smo stigli u jermensku prestonicu, suprug, odnosno otac naših saputnica, koji ih je čekao, smestio je i nas u svoj auto i odvezao nas do hostela. Inače, baja vozi tojotu lend kruzer, tako da nije bilo frke za prtljag. Smestili smo se u hotel “Envoy”, koji je verovatno najbolji, a svakako je najpopularniji hostel u ovom gradu. Samo smo pobacali stvari u sobu i krenuli u obilazak Jerevana.
   Grad mi se u startu dopao. Uži centar se nalazi u jednom prstenu koji čini nekoliko avenija. U unutrašnjosti tog prstena nalaze se dva velika trga: Trg republike i Trg slobode. Grad je evropskiji, sređeniji, čistiji i na prvi pogled lepši od Tbilisija. Veliki broj zgrada je izgrađen od blokova nekog cvrvenkastog kamena, koga očito ima mnog u Jermeniji. 
Jerevan

   Prvo smo posetili Državni muzej jermenske istorije. Nisam ništa znao o ovom muzeju i nisam imao neka velika očekivanja, a kada sam ga obišao bio sam oduševljen. Najjači utisak na mene su ostavila dva, savršeno sačuvana, primerka ogromnih ukrašenih drvenih kočija iz bronzanog doba. Inače zgrada muzeja se nalazi na Trgu republike. Ovaj trg je ogroman, a oko njega su raspoređene velike, lepe i raskošne zgrade raznih minisatrstava, zatim umetničaka galerija, hotel “Meriot” itd. Gotovo sva ova zdanja su izrađena od onog crvenog kamena tesanika i stvarno čitav trg dobro izgleda. Na sredini celog skvera smeštena je velika fontana, koja u to vreme nije šljakala zbog nekih popravki.
   Nastavili smo sa obilaskom centra Jerevana: kino “Moskva”, Trg opera, najstarija crkva u gradu Katogike iz XIII veka, crkva Zoravar iz XVII veka. I tako stigosmo do Kaskada. To su u stvari ogromne široke stepenice, koje vode do vrha jednog brda. Duž tih stepenica, na određenim rastojanjima, nalaze se platoi sa fontanama, skulpturama, reljefima, cvećem itd. Penjanje do vrha Kaskada naizgled ne deluje teško, međutim nije baš mačji kašalj. Na vrhu je ogroman spomenik podignut u čast pedesetogodišnjice sovjetske Jermenije. Odatle se pruža predivan pogled na grad, kao i na Ararat. Nakon što smo se nauživali u pogledu (čitaj – nakon što smo došli do daha posle pentranja) krenuli smo do fino uređenog parka, u kome se nalazi i luna park. Na kraju šetališta nalazi se monumentalni 23 metara visoki spomenik Majke Jermenije, sa mačem u ruci i pogledom usmerenim ka turskoj granici. Ona je zamenila Staljinovu skulpturu, koja je tu stajala do 1967. godine. Prilikom rušenja Staljinovog spomenika poginula su i dva vojnika. Tada se pričalo da i mrtvi Staljin iz groba nastavlja sa likvidacijama. U ogromnom postamentu na kome se nalazi Majka Jermenija smešten je Vojni muzej, a okolo spomenika raspoređeni su sovjetski tenkovi, rakete, avioni i, naravno, “Staljinove orgulje”, tj. kaćuše. Prilikom povratka prošli smo i pored čitavog niza spomenika sovjetskim herojima iz II svetskog rata, a tu je našao mesto i spomenik izginulim sovjestkim borcima u Avganistanskom ratu. Natpis na njemu glasi “Avganistan živi u mojoj duši 1979 – 1989”.
Pogled na Jerevan sa Kaskada





   Kada smo se spustili, otišli smo do dela grada gde se nalazi predsednička palata, skupština, zgrada akademije nauka i gomile stranih ambasada. Odatle smo rešili da se namerno vratimo dužim putem i da malo prođemo ne baš centrom grada. Razlika je drastična. U odnosu na uži centar, koji je baš lep, čist i sređen, ovde je sve znatno musavije, oronulije i mnogo skromnije.
   Uveče smo po preporuci lokalaca otišli do restorana “Stari Jerevan”. Navodno je to jedan od boljih restorana u gradu. Na to ukazuju i fotografije po zidovima, na kojima se gazda slikao sa francuskim predednikom, sa Medvedevim, njihovim crkvenim poglavarom itd. Ambijent je prijatan. Enterijer je u etno fazonu, a osoblje je u jermenskim nošnjama. Naravno, za aperitiv sam naručio konjak “Ararat” i stvarno je dobar. Ma, mnogo je dobar! Čuo sam od nekog Jermenina da je Čerčil ljuštio ovo piće samo tako. Navodno je jednom prilikom kada su ga upitali za njegovu vitalnost i dugovečnost, izjavio da su za to zaslužni jermenski konjak i kubanske cigare. Na kraju večere se ispostavilo da je samo konjak i bio dobar. Hrana je bila truba, a porcije bezobrazno male. Inače, u restoranu je bio i orkestar, čiji su članovi takođe bili u narodnim nošnjama, a koji je svirao na nekim starinskim instrumentima. Ne razumem se nešto u muziku, ali pojedine pesme su meni zvučile mnogo slično balkanskim. Par pesama su bile, baš, nalik našim vranjanskim. Kavkaske, balkanske, ma biće da je sve to ipak pusto tursko. Za susednim stolom je sedela jedna grupica starijih libanskih i egipatskih Jermena. Nakon što smo se upoznali, usledila je njihova priča o sličnoj teškoj istoriji srpskog i jermenskog naroda, o brojnim stradanjima oba ova naroda, bla, bla, bla i, naravno, nekoliko tura nazdravljanja. Bili su prijatni ljudi, a razgovor sa njima je bio zanimljiv.
Majka Jermenija

   Dobro je prošla noć kada smo se vratili do hostela. Ostao sam ispred da ispušim još jednu pljugu pre spavanja. Ubrzo mi je prišao momak koji radi na recepciji i čim je saznao da sam iz Srbije počeo je da me bombarduje pitanjima o Emiru Kusturici. Veliki je fan našeg slavnog reditelja. Ubrzo smo kroz razgovor ustanovili da samo nije gledao “Oca na službenom putu”, te me je zamolio da na njegovom računaru ukucam tačan naziv filma. Onda je za par minuta pronašao na netu film, a takođe i ruski prevod. Od njega sam čuo da je Kusta veoma popularan u Jermeniji, da je posetio ovu zemlju i da ga ovde doživljavaju kao prijatelja jermenskog naroda. Takođe sam saznao i da u čuvenoj fabrici konjaka “Ararat”, postoji neka fora da poznatim javnim ličnostima, obično stranim državnicima, poklone bure konjaka, koje stoji u fabrici i istaču im kada ovi zatraže. Takvo jedno bure dobio je i Emir Kusturica.


2 коментара:

  1. Crvenkasti kamen o kome pričaš je vulkanski tuf, ima ga svuuuuuuuuuuuda, meni su mnogo cool sve njihove građevine izgrađene od toga. Inače, najviše ga ima oko Gjumrija, tako sam ih razumeo.

    ОдговориИзбриши
  2. Da, da, vulkanski tuf. Sad sam se setio da sam po Jermeniji, na sve strane viđao i opsidijan iliti vulkansko staklo (crne boje, koje je vrlo retko, a u praistorijskim vremenima je bilo veoma vredno

    ОдговориИзбриши