PRAVAC JERMENIJA
Ujutu smo nabacili rančeve na leđa i uputili se ka
stanici Ortočala. Tamo nas je odmah startovao taksista kome je falilo dvoje
putnika za Jerevan. Dogovor je brzo postignut, a cena je bila ista kao da idemo
maršutkom. Sa nama u taksiju vozile su se još dve Jermenke, majka i ćerka.
Skroz su bile OK, te nam je put prošao u zanimljivom razgovoru sa njima. Posle
nekog vremena stigli smo do granočnog prelaza Sadaklo, gde smo relativno brzo
izvadili jermenske vize i našli se u Jermeniji. Putevi kojima smo išli nisu
bili neki. Priroda je lepa. Gradovi kroz koje smo prolazili su očaj živi. Sve
je sivo, oronulo, zarđalo, zapušteno. Neke razorene fabriketine. Krda krava
usred grada. Primetio sam i znatno više lada, moskvića i drugih ruskih vozila
nego u Gruziji. Posebno su me oduševljavale stare maršutke sa plinskim bocama
na krovovima.
Maršutka |
Dalje smo
se vozili Debed kanjonom, a potom smo prošli i pored grada Spitaka, koji je
žestoko nastradao u zemljotresu 1988. godine. Epicentar je bio blizu ovog
mesta. U tom zemljotresu je izginulo preko 25.000 ljudi. Tada su iz celog sveta
upućene spasilačke ekipe i humanitarna pomoć. Vojni avion sa raznim potrepštinama
koje je poslala Jugoslavija srušio se nedaleko od Jerevana. Celokupna
sedmočlana posada je poginula. Kasnije je podignut spomenik u znak sećanja na
ove naše pilote.
Put do
Jerevana nije baš kratak, ili se meni bio nešto odužio? Kada smo stigli u jermensku prestonicu, suprug, odnosno
otac naših saputnica, koji ih je čekao, smestio je i nas u svoj auto i odvezao
nas do hostela. Inače, baja vozi tojotu lend kruzer, tako da nije bilo frke za
prtljag. Smestili smo se u hotel “Envoy”,
koji je verovatno najbolji, a svakako je najpopularniji hostel u ovom gradu.
Samo smo pobacali stvari u sobu i krenuli u obilazak Jerevana.
Grad mi se u startu dopao. Uži centar se nalazi u
jednom prstenu koji čini nekoliko avenija. U unutrašnjosti tog prstena nalaze
se dva velika trga: Trg republike i Trg slobode.
Grad je evropskiji, sređeniji, čistiji i na prvi pogled lepši od Tbilisija.
Veliki broj zgrada je izgrađen od blokova nekog cvrvenkastog kamena, koga očito
ima mnog u Jermeniji.
Jerevan |
Prvo smo
posetili Državni muzej jermenske istorije. Nisam ništa znao o ovom muzeju i
nisam imao neka velika očekivanja, a kada sam ga obišao bio sam oduševljen. Najjači
utisak na mene su ostavila dva, savršeno sačuvana, primerka ogromnih ukrašenih
drvenih kočija iz bronzanog doba. Inače zgrada muzeja se nalazi na Trgu
republike. Ovaj trg je ogroman, a oko njega su raspoređene velike, lepe i
raskošne zgrade raznih minisatrstava, zatim umetničaka galerija, hotel “Meriot” itd. Gotovo sva ova zdanja su izrađena od
onog crvenog kamena tesanika i stvarno čitav trg dobro izgleda. Na sredini
celog skvera smeštena je velika fontana, koja u to vreme nije šljakala zbog
nekih popravki.
Nastavili
smo sa obilaskom centra Jerevana: kino “Moskva”,
Trg opera, najstarija crkva u gradu Katogike iz XIII veka, crkva Zoravar iz
XVII veka. I tako stigosmo do Kaskada. To su u stvari ogromne široke stepenice, koje vode do vrha jednog brda. Duž
tih stepenica, na određenim rastojanjima, nalaze se platoi sa fontanama,
skulpturama, reljefima, cvećem itd. Penjanje do vrha Kaskada naizgled ne deluje
teško, međutim nije baš mačji kašalj. Na vrhu je ogroman spomenik podignut u
čast pedesetogodišnjice sovjetske Jermenije. Odatle se pruža predivan pogled na
grad, kao i na Ararat. Nakon što smo se nauživali u pogledu (čitaj – nakon što
smo došli do daha posle pentranja) krenuli smo do fino uređenog parka, u kome
se nalazi i luna park. Na kraju šetališta nalazi se monumentalni 23 metara visoki
spomenik Majke Jermenije, sa mačem u ruci i pogledom usmerenim ka turskoj
granici. Ona je zamenila Staljinovu skulpturu, koja je tu stajala do 1967.
godine. Prilikom rušenja Staljinovog spomenika poginula su i dva vojnika. Tada
se pričalo da i mrtvi Staljin iz groba nastavlja sa likvidacijama. U ogromnom
postamentu na kome se nalazi Majka Jermenija smešten je Vojni muzej, a okolo spomenika
raspoređeni su sovjetski tenkovi, rakete, avioni i, naravno, “Staljinove orgulje”, tj. kaćuše. Prilikom povratka
prošli smo i pored čitavog niza spomenika sovjetskim herojima iz II svetskog
rata, a tu je našao mesto i spomenik izginulim sovjestkim borcima u Avganistanskom
ratu. Natpis na njemu glasi “Avganistan živi u mojoj duši 1979 – 1989”.
Pogled na Jerevan sa Kaskada |
Kada smo se spustili, otišli smo do dela
grada gde se nalazi predsednička palata, skupština, zgrada akademije nauka i gomile stranih
ambasada. Odatle smo rešili da se namerno vratimo dužim putem i da malo prođemo
ne baš centrom grada. Razlika je drastična. U odnosu na uži centar, koji je baš
lep, čist i sređen, ovde je sve znatno musavije, oronulije i mnogo skromnije.
Uveče smo
po preporuci lokalaca otišli do restorana “Stari
Jerevan”. Navodno je to jedan od boljih restorana u gradu. Na to ukazuju i
fotografije po zidovima, na kojima se gazda slikao sa francuskim predednikom,
sa Medvedevim, njihovim crkvenim poglavarom itd. Ambijent je prijatan. Enterijer
je u etno fazonu, a osoblje je u jermenskim nošnjama. Naravno, za aperitiv sam
naručio konjak “Ararat” i stvarno je dobar. Ma, mnogo je dobar! Čuo sam od nekog Jermenina da je Čerčil ljuštio ovo piće
samo tako. Navodno je jednom prilikom kada su ga upitali za njegovu vitalnost i
dugovečnost, izjavio da su za to zaslužni jermenski konjak i kubanske cigare. Na kraju večere se ispostavilo da
je samo konjak i bio dobar. Hrana je bila truba, a porcije bezobrazno male.
Inače, u restoranu je bio i orkestar, čiji su članovi takođe bili u narodnim
nošnjama, a koji je svirao na nekim starinskim instrumentima. Ne razumem se
nešto u muziku, ali pojedine pesme su meni zvučile mnogo slično balkanskim. Par
pesama su bile, baš, nalik našim vranjanskim. Kavkaske, balkanske, ma biće da
je sve to ipak pusto tursko. Za susednim stolom je sedela jedna grupica
starijih libanskih i egipatskih Jermena. Nakon što smo se upoznali, usledila je
njihova priča o sličnoj teškoj istoriji srpskog i jermenskog naroda, o brojnim
stradanjima oba ova naroda, bla, bla, bla i, naravno, nekoliko tura
nazdravljanja. Bili su prijatni ljudi, a razgovor sa njima je bio zanimljiv.
Majka Jermenija |
Dobro je
prošla noć kada smo se vratili do hostela. Ostao sam ispred da ispušim još
jednu pljugu pre spavanja. Ubrzo mi je prišao momak koji radi na recepciji i
čim je saznao da sam iz Srbije počeo je da me bombarduje pitanjima o Emiru
Kusturici. Veliki je fan našeg slavnog reditelja. Ubrzo smo kroz razgovor
ustanovili da samo nije gledao “Oca na
službenom putu”, te me je zamolio da na njegovom računaru ukucam tačan naziv
filma. Onda je za par minuta pronašao na netu film, a takođe i ruski prevod. Od
njega sam čuo da je Kusta veoma popularan u Jermeniji, da je posetio ovu zemlju
i da ga ovde doživljavaju kao prijatelja jermenskog naroda. Takođe sam saznao i
da u čuvenoj fabrici konjaka “Ararat”, postoji neka fora da poznatim javnim
ličnostima, obično stranim državnicima, poklone bure konjaka, koje stoji u
fabrici i istaču im kada ovi zatraže. Takvo jedno bure dobio je i Emir
Kusturica.
Crvenkasti kamen o kome pričaš je vulkanski tuf, ima ga svuuuuuuuuuuuda, meni su mnogo cool sve njihove građevine izgrađene od toga. Inače, najviše ga ima oko Gjumrija, tako sam ih razumeo.
ОдговориИзбришиDa, da, vulkanski tuf. Sad sam se setio da sam po Jermeniji, na sve strane viđao i opsidijan iliti vulkansko staklo (crne boje, koje je vrlo retko, a u praistorijskim vremenima je bilo veoma vredno
ОдговориИзбриши