субота, 9. март 2013.

Iran 2009. (8. deo)



SASANIDSKA PERSIJA

   U Širazu smo se duže zadržali nego u svim ostalim iranskim gradovima u kojima smo bili i to zbog obilja arheoloških lokaliteta koji se nalaze u njegovoj okolini. Sada je na red došao obilazak znamenitosti iz sasanidskog perioda. Uz pomoć Ferhada i njegovog automobila to i nije bio neki problem.
   Sasanidi preuzimaju vlast u Persiji 224. godine. Tada je poslednjeg parćanskog kralja Artabana IV svrgnuo Ardašir I, osnivač dinastije Sasanida. Ubrzo su se Sasanidi ozbiljno bacili na teritorijalnu obnovu nekadašnjeg moćnog Ahemenidskog carstva. To je neizostavno dovelo do sukoba sa Rimom i rezultiralo dugotrajnom borbom ove dve antičke supersile. Kao što su nekada sa Parćanima Rimljani teško izlazili na kraj, ništa bolje nisu prolazili ni u ratu protiv Sasanida. Tokom tih sukoba četiri rimska cara su izgubila svoje živote. Prvi je u ratu sa Sasanidima nastradao Gordijan III. Valerijan je u bici kod Edese živ zarobljen i posle mnogo poniženja umro je u zarobljeništvu. Marko Aurelije Kar je prilikom svog pohoda na ove Persijance umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Poslednji rimski car koji je ubijen u ratu sa Sasanidima bio je Julijan. Kada se raspalo Rimsko carstvo nastavljeni su sukobi Sasanida sa Vizantijcima. Ono što vekovima nije uspevalo Rimljanima,  pošlo je za rukom Arapima, koji su 651. godine uništili Sasanidsko carstvo.
   Uputili smo se u pravcu Firuzabada i prvo stali kod Ardaširove tvrđave iliti Kaleh Dokhtar. Ovo utvrđenje je podigao osnivač sasanidske dinastije Ardašir I i ono je pretstavljalo njegovo prvo rezidencijalno i administrativno sedište. Nalazi se na jednoj steni, na planini Firuzabad i u ono vreme je, zahvaljujući svom položaju, praktično bilo neosvojivo. Ardašir je izabrao ovaku lokaciju zato što je tada još uvek postojala opasnost od Parćana, koji još nisu bili u potpunosti poraženi. Čak i kasnije, kada je Ardašir I izgradio mnogo luksuzniju palatu u dolini, ovo utvrđenje je i dalje imalo svoju važnost, jer je čuvalo ulaz u Tangab, klisuru kojom se lako dolazilo do sasanidske prestonice. 
Ardaširova tvrđava

   Kada smo se uspentrali na tvrđavu, gore je već bila jedna poveća grupa mladih Iranaca. Naravno, tri Evropljana su odmah privukla njihovu pažnju. Ispostavilo se da su ti mladi ljudi studenti arheologije sa Teheranskog univerziteta. Kada su saznali da smo i mi arheolozi, razgovoru nikad kraja. Nakon prvobitnih arheoloških tema prešli smo na priču o svemu i svačemu i ubrzo stigli i do fudbala. Iznenadio sam se za koliko naših fudbalera su znali. Nikad mi neće biti jasno odakle je jedan od mojih saputnika izvadio imena par iranskih fudbalera. Uglavnom zahvaljujući njemu nismo se obrukali. Ja sam od svih iranskih sportista znao samo, za u to vreme najjačeg čoveka na svetu, dizača tegova Huseina Rezu. Usledilo je fotografisanje sa svima njima, u svim mogućim kombinacijama i sa raznoraznim fotoaparatima. Zatim smo razmenili mejlove i pozdravili se.
   Posle Ardaširove tvrđave sledila je poseta Ardaširovoj palati. Kapija na ulazu u ovaj lokalitet je bila zaključana. To nas nije mnogo obeshrabrilo. Počeli smo da razmatramo mogućnost preskakanja ograde i da proveravamo ima li ta ograda neku rupu, kada je na scenu stupio Ferhad. Krenuo je da se raspituje kod lokalaca, začas se skupilo nekoliko njih, a onda je usledila potraga za čuvarom. Čuvar se brzo stvorio, otključao kapiju i mi smo ušli na lokalitet. Palata je kao i tvrđava, koju smo pre nje posetili, građena od lomljenog kamena. Nalazi se pored jednog manjeg jezera. Palata je ogromna i dobro očuvana. Ma, jednom rečju fenomenalna. Samo u Iranu je moguće da na jednom ovakvom lokalitetu budemo jedini posetioci.
Ardaširova palata

  Dok smo planirali šta da obilazimo po provinciji Fars, u nekom vodiču smo nabasali na podatak da je drevni grad Gur raj za arheologe. Pošto smo mi arheolozi, naravno, rešili smo da tamo odemo. Kada smo rekli Ferhadu da nas vozi u Gur, on se počešao po glavi, začuđeno nas pogledao i pitao nas “Šta ćete tamo”? Samo, bre, ti vozi, znamo mi zašto ćemo tamo. I tako nas je odvezao Ferhad do Gura. Dobro, ne baš do Gura, već do blizu ovog arheološkog nalazišta, a dalje smo nastavili peške. Ovaj grad je osnovao Ardašir I koji je po dolasku na vlast od blaga zadobijenog prilikom osvajanja Isfahana, Kermana i drugih mesta, finansirao njegovu izgradnju. Novi grad je dobio ime Ardašir Khvara, tj. Ardaširova slava. Tek kasnije će biti preimenovan u Gur. Ovi što su napisali u onom vodiču da je Gur arheološki raj, izgleda da su mislili na arheologe koji tek treba da iskopavaju ovo nalazište, pošto je tu očito malo šta do sada rađeno. U svakom slučaju nisu mislili na arheologe koji su ovde došli kao turisti. Lokalitet je truba. Grad se prostire na oko 300 hektara i potpuno je pravilnog kružnog oblika tj. oko njega se pruža bedem od nepečenih cigala i rov širine 50 metara. Zvuči veoma zanimljivo, ali ovaj rov i bedem se jedva naziru na terenu. Da bi se ovo videlo potrebno je preleteti preko Gura. 
Gur

   Tačno na sredini ovog kružnog grada nalazi se jedina vidljiva, sačuvana građevina, a to je visoka kamena kula kvadratne osnove, koju su sasvim očekivano lokalci nazvali minaret. Ono što je danas ostalo od ove kule visoko je oko 30 metara. Pošto nije jasna svrha ove konstrukcije, kao što uvek biva u tim slučajevima, razni stručnjaci su pustili mašti na volju. Tako postoje ideje da je u pitanju kraljev spomenik u čast osnivanja grada. Neki misle da je služila za komunikaciju vatrom ili signalima sa Ardaširovom tvrđavom. Naravno, ima i onih koji su došli na ideju da je u pitanju opservatorija. Brojni su i oni koji smatraju da je u pitanju religiozna građevina. Inače, u poverenju, kad god arheolozi ne mogu da protumače neki predmet ili građevinu, najlakše je reći da je verovatno u pitanju neki kultni predmet iliti neka religiozna građevina.
   Posetom Guru završili smo sa današnjim obilascima sasanidskih lokaliteta. Neplanirano je ispalo da smo u jednom danu obišli Ardaširovu tvrđavu, Ardaširovu palatu i Ardaširov grad.
   Ako je prethodni dan sasvim slučajno bio posvećen Ardaširu, ispalo je takođe slučajno da smo sledeći dan obilazili lokalitete koji se vezuju za njegovog sina Šapura I (241 – 272). On je državu, koju je nasledio od oca, još više proširio, ojačao i unapredio. Statua ovog vladara visoka skoro sedam metara i isklesana od stalagmita nalazi se u jednoj pećini u kanjonu Tang Čogan. Nas je Ferhad odvezao do sela u podnožju strmih stena gde je ova pećina i pokazao nam put do nje. Dalje se moralo peške. Pentranje do Šapurove pećine je bilo izuzetno naporno, bar za mene i moju kilažu. Uspon je veliki, sunce prži li prži, a nigde hlada nema. S obzirom da smo bili usred nedođije, rešio sam da prekršim iranski moralni kodeks, tj. pravilo pristojnog oblačenja i da skinem majicu. I tako, nekako, na jedvite jade, stigoh do Šapura. Ovo je bio verovatno najveći uspon koji sam u dosadašnjem životu savladao. Zapanjio sam se kada sam ispred pećine ugledao uniformisanog čuvara. On se ponudio da mi napuni flašu vode koju sam usput ispio. Odveo me je malo dublje, u inače, ogromnu pećinu. Na jednom mestu je stajala na podu ekstra musava posuda u koju je kapljala voda sa tavanice. Pretpostavljam da je voda bila ispravna za piće, ali posuda u kojoj je skupljana je uticala da više ne budem žedan. Napunio sam moju flašu, zahvalio se čuvaru, a kada nije gledao zafrljačio sam je u provaliju. Ni spuštanje natrag nije bilo baš lako. Kada smo konačno sišli dole, u maloj seoskoj bakalnici smo se pošteno nalili vodom i sokovima i krenuli dalje ka Bišapuru.
Kanjon Tang Dzogan
Šapurova statua

   Bišapur je bio jedan od najvećih sasanidskih gradova. Za njegov nastanak zaslužan je Šapur I, a izgradili su ga zarobljeni rimski legionari. Malo dalje od ostataka grada u stenama kanjona Čogan uklesano je nekoliko velikih reljefa. Na jednom je prikazana scena investiture Šapura I od strane Ahura Mazde, a na sledeća dva su prikazani njegovi trijumfi nad Rimljanima. Na oba je Šapur I predstavljen na konju ispod čijih kopita je telo rimskog cara Gordijana III. Drugi rimski car, Filip Arabljanin kleči ispred, dok treći car Valerijan stoji zarobljen pored Šapura. Inače, prema piscu Laktanciju, Valerijan je tokom svog zarobljeništva prilično ponižavan. Jedno vreme je služio Šapuru kao ljudska hoklica, kada se ovaj penjao na svog konja. Na kraju je Valerijan živ odran, a njegova koža, napunjena slamom, izložena je u hramu. Na jednom reljefu je prikazana investitura Šapurovog sina Bahrama I, a na drugom pobeda njegovog unuka Bahrama II nad Arapima. Na poslednjem reljefu predstavljen je trijumf Šapura II, koji je vladao početkom IV veka.
   Kada smo došli do ovih reljefa, videli smo grupu od desetak momaka, koji su se u kompletnoj garderobi kupali u jako lepoj rečici koja tu protiče, dok su ih devojke samo posmatrale, smejale se i verovatno ih nešto zadirkivale, pošto su oni uporno pokušavali da ih isprskaju vodom. Ispostavilo se da su to bili isti oni studenti arheologije, koje smo juče sreli na Ardaširovoj tvrđavi. Opet pozdravljanje i druženje uz puno šala i smeha. Na kraju nova tura obaveznog fotografisanja i razmene mejlova, a jedan od njih nas je pozvao i da mu budemo gosti u njegovoj kući na Kaspijskom jezeru.
Reljef u Bišapuru

  

Нема коментара:

Постави коментар