субота, 9. март 2013.

Iran 2009. (5. deo)



JAZD

   Ovaj grad se nalazi na mestu gde se susreću dve pustinje, Dašt-e Kavir i Dašt-e Lut. Kao i mnogi drugi gradovi na Bliskom istoku i Jazd se hvali da je najstariji kontinuirano naseljeni grad na zemlji. Kako god, da je u pitanju stari grad, jeste, a svoju dugovečnost duguje pre svega svome položaju, jer se nalazi na važnom trgovačkom putu. Ovde je prolazio jedan od krakova legendarnog Puta svile. U XIII veku ovaj grad je pohodio i Marko Polo. 

   Jazd mi se odmah dopao. Stari deo grada je sav sazdan od blata, ćerpiča i lepa, uske krivudave ulice, često zasvođene lukovima, drvena vrata sa interesantnim zvekirima itd. Jednim delom su sačuvane i moćne, takođe zemljane, gradske zidine. Grad je prepun kalotastih rezervoara za vodu i badgira, kula hvatača vetrova. Ovi rezervoari su napravljeni od ćerpiča, a da bi bili vodo – nepropustni premazani su mešavinom kreča, pepela i kvarcnog peska. Neki od njih, da bi voda bila sveža, imaju i badgire. Badgiri, tj. kule – hvatači vetrova su u stvari drevni klima uređaji. Služili su za rashlađivanje prostorija i rezervoara za vodu. To su  visoke kule, četvrtaste osnove, koje su iznutra šuplje kao odzaci. U njihovom gornjem delu se nalaze nekakvi otvori kojima se na ko zna kakav način i kakvim kanalima sprovodi vazduh do sobe ispod badgira.
Badgir

   U Jazdu smo prvo otišli do mauzoleja Sajed Roknadina iz XIII veka. On je bio islamski mistik i naučnik. Sadašnji mauzolej je samo jedini preostali deo velikog kompleksa u okviru koga je postojala i opservatorija, biblioteka sa 3.000 knjiga, apoteka itd. Zatim smo posetili glavnu gradsku dzamiju, tj. Dzameh  dzamiju iz XIV veka, koja ima neobično uzani i visoki ulazni portal sa dva minareta i koja dominira starim delom grada. Inače, ti njeni minareti su najviši u celom Iranu. Obišli smo i grob 12 imama iz XI veka, mada tu niko nije sahranjen. Sledeći na redu bio je Han Lari. U pitanju je sačuvana kuća iz kadzarskog perioda. Ovde sam imao priliku da isprobam kako funkcionišu kule – hvatači vetrova. Stvarno rade, ušao sam u prostoriju ispod jednog badgira i osećao sam se kao u klimatizovanoj sobi, iako je napolju nemilosrdno peklo sunce. Tu se odmah nalazi i tzv. Aleksandrov zatvor. U stvari, to su neke podzemne prostorije koje su ovaj naziv dobile po jednoj Hafezovoj poemi. Sada se u njima nalazi kafe, gde je na moju radost mogla i kafa da se popije. Tu smo pojeli i neki tradicionalni jazdski sladoled, koji je, uzgred, bezveze. Inače, tokom našeg putovanja po Iranu na nekoliko mesta smo isprobali razne iranske kolače i po našem zajedničkom mišljenju slatkiši su im truba. Njihove baklave ne mogu ni da prismrde našim. Poseban doživljaj je bio kada smo se popeli na zgradu tekije sa koje se pruža sjajan pogled na ovaj pustinjski grad od blata.

   Van grada se nalaze Kule tišine. To su dve široke, niske kule na dva brda koja su jedno pored drugog. Tu su zoroastrijanci obavljali pogrebni ritual sa svojim pokojnicima. Naime, njih nisu shranjivali, već su umrle odnosili na vrh kule i tu su ih ostavljali pticama. Sveštenik je sedeo na kuli i posmatrao koje će oko pokojnika ptice prvo da načnu. U zavisnosti koje bi oko na lešu ptice prvo iskljucale, umrli bi išao u raj ili pakao. Na jednoj kuli su bili ostavljani muškarci, a na drugoj žene. Ovaj način, da kažemo, sahranjivanja je napušten krajem šesdesetih godina prošlog veka. Sada se zoroastrijanci normalno sahranjuju na groblju koje se nalazi u podnožju ovih kula.
   Dok smo se pentrali na ove kule oko nas su jurcali mladi Iranci na svojim mopedima. Bilo ih je pedesetak na motorima i barem još toliko kibicera i navijača, a bogami i navijačica. Cika, vriska, turiranje mašina. Bilo je tu pravih malih bravura, ali i raznih padova.
Kule tišine

   Po povratku u Jazd otišli smo do zoroastrijanskog hrama vatre Ateškadeš. Hram je u stvari obična, moderna građevina u kojoj se čuva plamen koji gori još od 470. godine. Vatra predstavlja dobrog boga Ahura Mazdu koji se bori sa zlim Ahrimanom, koji će biti poražen sudnjeg dana. Zoroastrizam je religija koju su praktikovali još drevni Persijanci, a definitivan oblik joj je dao Zaratustra. Prema zorastrizmu život je stalna borba između dobra i zla, istine i laži, svetlosti i mraka. Inače, danas u Jazdu i okolini živi oko 5.500 zoroastrijanaca, dok ih u svetu ukupno ima oko 150.000.
   Jazd je nekad bio obavezna stanica na tzv. “Hippy Trail”, kopnenom putovanju dece cveća od Istanbula do Indije. Danas hipika više nema, ali je ovaj grad zanimljiv brojnim bekpekerima. Najviše njih odseda u poznatom hotelu “Silk Road”. Vlasnici su dva tipa, jedan Iranac i jedan Holanđanin. Kao i sve ostale građevine starog dela grada  i ovaj hotel je izgrađen od ćerpiča, a onda premazan blatom i plevom. U sredini je veliko dvorište sa restoranom, a okolo su sobe. Prijalo mi je vreme provedeno u ovom hotelu i druženje sa raznim belosvetskim putnicima. Još više mi je prijala hrana. Valjda baš zbog dosta gostiju stranaca, na meniju je bilo i ponešto drugo osim kebaba: kamilji paprikaš, fesendzan, ćufte u sosu od nara itd.
Amir Čakmak trg


Нема коментара:

Постави коментар