ISFAHAN
Na teheranskoj autobuskoj stanici ukrcali
smo se u volvo autobus i krenuli ka Isfahanu. Po Iranu voze dve vrste autobusa, moderni
volvoi i prastari mercedesi. Volvoi su naravno znatno skuplji. Usput smo se
često zaustavljali ispred nekih policijskih punktova, gde šoferi buseva i
kamiona nose tahografe na pregled. Verovatno vlasti pokušavaju da na ovaj način
dovedu u red neverovatne iranske vozače. Prošli smo kroz Kom, drugi po važnosti
sveti grad u Iranu, posle Mashada.
Po
dolasku u Isfahan smestili smo se u hotel “Amir
Kabir”.
Hotel je osrednje veličine, a sobe su raspoređene oko velikog centralnog
dvorišta. Sobe su ružne, musave, naravno, bez kupatila, ali sa malim
umivaonikom u jednom uglu, oko koga ima par celih i par polupanih pločica. Sve
je staro i ofucano osim novog čiviluka, onog drvenog uspravnog, kakvi su se
nekad nalazili po kancelarijama društvenih preduzeća kod nas. A pošto je nov,
još uvek je u najlonu. Primetio sam da Iranci često ne skidaju foliju sa novo – kupljenih stvari. Tako sam imao priliku da u jednom
restoranu sedim na još uvek neotpakovanoj stolici, a pored mene je prošao i
automobil čiji je branik bio još uvek obmotan najlonom. Čaršavi na krevetima su
bili štrokavi, ali nam je gazda hotela objasnio da se posteljine suše i da ćemo
za par sati dobiti čiste. Jedina dobra strana ovog hotela je bila ta što je
jeftin, ali mnogo jeftin.
Drevni
grad Isfahan postojao je još u vreme Sasanida. Zatim su njime vladali Arapi.
Seldzučki vladar Togrul beg ga je čak izabrao za svoju prestonicu. Grad su
osvojili i Tamerlanovi Mongoli, a oko njega su se tukla i dva turska klana Kara
– kojunlu (Crni ovnovi) i Ak – kojunlu (Beli ovnovi). Svoj najveći procvat
Isfahan doživljava za vreme vladavine Safavida (1501 – 1736.). Najznačajniji
vladar ove dinastije šah Abaz I je 1598. godine izabrao Isfahan za svoj
prestoni grad. Tada Isfahan postaje najveći kulturni, intelektualni i ekonomski
centar Irana. U to vreme je nastala parola “Isfahan je pola sveta”.
Ovaj prvi
dan u Isfahanu iskoristili smo da odemo do velikog Imamovog trga, od koga je
navodno samo trg Tjenanmen veći. U pitanju je veliki četvrtasti prostor,
dimenzija 510 x 163 metra, oko koga je niz dvospratnih radnji, sa arkadama, kao
i dve grandiozne dzamije: Imamova i šeika Lotfolaha. Obe dzamije su pretežno
plave boje. Pošto je bio mrak, bile su osvetljene, a to je celom ovom prostoru
davalo neverovatan izgled. Nekada davno ovaj trg je takođe znao da svetli noću.
Pošto je preko dana bio pun trgovaca, noću su se često na njemu održavali polo mečevi
i tada je trg osvetljavan sa 50.000 lampi. Inače, ovaj sport sada popularan
među britanskim aristokratama, u stvari je nastao u Persiji. Sam šah Abaz I je
važio za izvanrednog igrača pola. Sada se na sred trga nalazi ogromna fontana i
velika, lepo uređena zelena površina. Puno sveta je na tom travnjaku
rasprostrlo ćebad i tu porodično uživalo u ambijentu Imamovog trga. Fijakeri su prolazili trgom, gomila naroda,
cika razdragane dece se mešala sa glasovima trgovaca koji su hvalili svoju
robu. To je Persija kakvu sam zamišljao, a ne Teheran.
Imamov trg |
Mal’te
ne uz sam
trg nalazi se i restoran “Sofreh Haneh
Sonati”.
Enterijer je u stilu nekadašnjih hanova. Zidovi su svi u šarenim pločicama i
mozaicima. Neki od mozaičkih motiva su napravljeni od malih raznobojnih komada
ogledala. Postoji i nekoliko niša, sa karakterističnim islamskim lukovima čije su
unutrašnjosti oslikane. Na sve strane vise orijentalne lampe. Drveni delovi
enterijera prekriveni su intarzijom. Ne sedi se za stolovima, već u turskom
sedu na nekim niskim drvenim platformama, po kojima su poređani udobni jastuci.
Ovaj restoran je izgleda namenjen Irancima sa nešto dubljim dzepom i
malobrojnim turistima. Zato je na meniju bilo još ponečeg osim kebaba.
Posle
večere jedan od mojih saputnika je otišao da internetiše, a nas dvojica smo
rešili da odemo negde na kafu. Dok smo prolazili trgom prišao nam je neki
mladić, pitao nas odakle smo, poželeo nam dobrodošlicu, a potom nam predložio
da posetimo njegovu radnju sa tepisima. Stara trgovačka fora na Orijentu,
međutim, ovaj momak je bio pristojan i nije bio mnogo navalentan. Priupitali
smo ga da li ima negde u blizini neka kafeterija. Pošto Iranci kubure sa
lokalima takvog tipa, predložio nam je da nas odvede do čajkane, što smo mi
prihvatili. Uskim slabo osvetljenim, pustim, uličicama došli smo do neuglednih
vrata, bez ikakve oznake. Otvorivši ta vrata direktno iz mraka i tišine stupili
smo u osvetljenu, bučnu, zadimljenu čajkanu punu ljudi. Naravno žena unutra
nije bilo. To je jedna uzana duguljasta prostorija zidana od cigala i neomalterisana,
sa dva reda klupa, krcata raznim predmetima kao u antikvarnici. Sa polukružnog
svoda visile su stotine raznoraznih lampi i lustera, a zidovi su bili
prekriveni ćilimima, sabljama, sekirama, štitovima, starim satovima, slikama,
fotografijama Homeinija i raznim drugim đinđuvama i koještarijama. Bilo je tu i
onih drvenih budza za zurkaneh. Na svakom stolu se nalazio kalijan (nargile).
Svi gosti su sedeli, rame uz rame, na klupama koje su postavljene samo sa jedne
strane stola, kao u školi. Naručili smo čaj, neki ušećereni krompir i kalijan.
Čaj sam popio sa gnušanjem, jer ovaj napitak, kao i svaki pravi Srbin, pijem
samo kada sam bolestan.
U čajkani |
Proveli
smo neko vreme u zanimljivom razgovoru sa našim prodavcem tepiha, a kada je
došlo vreme da se krene on je insistirao da svratimo do njegove radnje. Morali
smo to da prihvatimo iako nismo imali nikakve namere da kupujemo tepihe, koliko
zbog para toliko što nam nije padalo na pamet da pored naših stvari teglimo i
tepihe. I šta ćeš, uđosmo u mračan i pust bazar. Išli smo uskim, krivudavim
bazarskim uličicama gazeći preko raznog smeća ostalog od prethodnog trgovačkog
dana. Iz tame bi s vremena na vreme protrčala neka životinjka, ili bi joj na
tren zasijale oči, pacov ili možda persijska mačka, ko će ga znati. Onda još
kroz nekoliko zarđalih gvozdenih vrata i dođosmo do dela bazara gde se prodaju
tepisi. Tada je naš trgovac počeo da doziva nekog mučenog čuvara, dok ga nije
probudio. Čuvar nam je otvorio kapiju iza koje se nalazio veći broj radnji,
među kojima i radnja našeg trgovca. Da nemam preko sto kila tj. da nisam
prilično snažan i da nas nije bilo dvojica ne znam dal bih se baš muvao usred
noći sa nepoznatim tipom po ovom bazaru. U radnji je on počeo priču o izradi
tepiha bla,bla,bla, a mi smo se kao raspitivali o svačemu i to je to. Na kraju
smo se ispozdravljali i otišli svako svojim putem. U hotelu, naravno, ništa od
čiste posteljine.
Drugi dan
u Isfahanu započeli smo obilaskom Hakim – dzamije. Nekada je tu stajala najstarija
dzamija ovog grada od koje je sada preživeo samo jedan portal. Zatim smo kroz
bazar, čiji su se prodavci tek pripremali za novi radni dan, došli do Dzameh
dzamije, tj. do saborne dzamije. Ovo svetilište je najveće u Iranu i prostire
se na više od 20.000 m2. Prvu dzamiju na ovom mestu su podigli
arapski osvajači. Od nje danas nije ostalo ništa. Najstarije strukture ove
bogomolje pripadaju Seldzucima, izuzev jednog malog dela koji se pripisuje
Bujidima.Vremenom je dograđivana i sada je to ogroman kompleks. Na sredini je
veliko dvorište sa fontanom za obavezno pranje pre molitve, a na svakoj strani
dvorišta nalazi se po jedan ivan (veliki ukrašeni portal). Južni ivan ima i dva
minareta. Ivani, minareti, kupole sve je ukrašeno keramičkim pločicama pretežno
plave boje. Među malobrojnim turistima koji su se muvali po dzamiji nalazio se
i jedan budistički monah. Kada smo završili sa obilaskom ovog grandioznog
kompleksa opet smo se našli u bazaru, koji je sada bio znatno življi.
Dalje smo
prošli pored vitkog 48 metara visokog minareta dzamije Alija, koji predstavlja
najvišu istorijsku građevinu ovog grada i došli do mauzoleja Haruna Vilajeta iz
XVI veka. Harun Vilajet je bio potomak nekog od šiitskih imama. Neki misle da
je bio sin devetog, neki desetog imama, a ima i onih koji ga smatraju unukom
šestog imama. Unutra se nalaze zanimljive freske. Za razliku od sunita šiiti ne
brane prikazivanje ljudskih likova. Viđao sam po Iranu brojne slike i postere
za koje nisam siguran da li je na njima predstavljen Muhamed ili Alija, a mene
je taj lik neodoljivo potsećao na glumca Kabira Bedija, tj. Sandokana. U
dvorištu mauzoleja smo se slikali ispred ogromnih slika Homeinija i Hamneija, a
onda nastavili sa razgledanjem Isfahana.
Mauzolej Haruna Vilajeta |
Ponovo
smo ušli u, sada već, vrevu bazara Bozorg i kroz Kejsarijeh portal izašli na
Imamov trg. Na ovom portalu se nalaze veoma interesantni, nažalost dobrim delom
oštećeni fresko – crteži rata sa Uzbecima. Imamov trg nije bio ništa manje veličanstven
danju u odnosu na našu sinoćnu posetu.
Taksijem
smo otišli do Dzolfe, jermenske četvrti ovog grada. Jermene je ovamo doveo šah
Abaz I iz istoimenog grada u severnom Iranu, nedaleko od sadašnje jermenske
granice. Danas u ovoj četvrti živi 7.000 Jermena i oni imaju veći broj svojih
crkava. Glavna od njih je katedrala Vank. Izgrađena je za vreme šaha Abaza II
(1642 – 1666), ali je kasnije više puta prepravljana. U dvorištu crkve nalazi
se i muzej koji prikazuje život, istoriju, kulturu i običaje iranskih Jermena,
a nije zapostavljen ni genocid koji su nad Jermenima počinili Turci. Osim katedrale
Vank obišli smo i crkvu Vitlejem, kao i crkvu Sv. Marije. Nijedna od ovih
crkava ne liči na uobičajene jermenske crkve. Sve imaju kupole koje su oblika
kao i na dzamijama i jedino zvonici podsećaju na jermenske.
Katedrala Vank |
Planirali
smo da od Dzolfe peške odemo do Alaverdi Kan – mosta, ali smo omanuli i otišli
debelo u kontra smeru. Dok smo blesali okolo, prišla nam je jedna žena u čadoru
i ponudila se da nam pomogne. Objasnila nam je da smo totalno pogrešili pravac,
a zatim je zaustavila taksi, strpala nas pozadi, ona sela pored šofera i
odvezla nas do mosta. Platila je taksisti i nije htela ni da čuje da uzme od
nas pare. Proveli smo neko vreme zajedno šetajući se i pričajući. Rekla nam je
da obratimo pažnju kako nas narod čudno gleda, jer nije uobičajeno da se vidi
žena u čadoru u društvu stranaca. Njeno ime je Mirijam, a dala nam je i broj
telefona da je nazovemo ako nam zatreba. Kada smo se pozdravljali moj drugar
joj je mahinalno pružio ruku, na šta se ona trgla i prokomentarisala da bi svi
bili uhapšeni da nas je kojim slučajem videla policija. Verovatno je mislila na
versku policiju. Zahvalili smo joj se, pozdravili se sa njom, ovaj put bez
rukovanja, i krenuli da razgledamo Alaverdi
kan – most.
Ime je dobio po čoveku koji je nadgledao izgradnju ove građevine 1602. godine.
On je bio Gruzijac, koji je kao rob prodat u Iran i koji je kasnije postao značajan faktor na dvoru šaha
Abaza I. Most je poznatiji pod imenom Si – o – Seh, što u prevodu glasi “Most sa 33 luka”. Dugačak je oko 300 metara i
širok 14 metara. Osim funkcije mosta ova građevina može da služi i kao brana.
Si – o – Seh most premoštava reku Zajandeh, čije korito je tada bilo suvo. Vodu
ove reke akumulišu zbog suša, koje su trajale prethodnih par godina, i puštaju
je samo tokom njihove nove godine, tj. Noruza. Na ovom mostu su se u njegovim
arkadama do skora nalazile brojne živopisne čajkane. Sve ove čajkane su sada
zatvorene. Navodni razlozi za njihovo zatvaranje su različiti, a stvarni razlog
je to što njihove verske vlasti ne gledaju blagonaklono na pušenje, a možda im
i samo okupljanje po kafanama ne prija. Usledio je povratak u hotel. Ovaj put
smo dobili čiste čaršave, ali još uvek pomalo vlažne.
Novi dan u Isfahanu je kao i svi prethodni
započeo na Imamovom trgu. Došlo je vreme da se poseti najveličanstvenija
dzamija ovog grada, Imamova dzamija, koja je još poznata i kao Kraljevska
dzamija. Smatra se najvelelepnijom od svih safavidskih građevina. Patron njene
gradnje bio je šah Abaz I. Ova dzamija se prostire na površini od 12.264 m2.
Procenjeno je da je za njenu izgradnju potrošeno 18 miliona cigala i oko
472.500 keramičkih pločica. Do nje se dolazi tako što se prvo prođe kroz veliki
ulazni portal sa dva minareta, koji se nalazi na južnoj strani trga. Zatim se
stupa u dvorište sa četiri ivana. Nasuprot ulaza u dvorište uzdiže se 52 metra
visoka, plavo –žuta kupola, ispred koje je jedan od ivana sa još dva minareta.
Svaki deo kupole, minareta, ivana, zidova sve je prekriveno raznobojnim
pločicama, koje stvaraju neverovatne, zamršene, simetrične motive, preplete i
geometrijske šare.
Na
istočnoj strani trga nalazi se još
jedna, nešto manje grandiozna, ali takođe lepa i neobična dzamija, šeika Lotfolaha.
Ona nema ni dvorište sa četiri ivana, a ni minarete. Spolja se vidi samo 32
metara visoka kupola. Razlozi za ovakav njen oblik tumače se time što je šah
Abaz I ovu dzamiju izgradio samo za svoje potrebe i potrebe svog harema i u nju
nije bio dozvoljen pristup običnim smrtnicima. Ime je dobila po u to vreme
čuvenom šiitskom propovedniku, poreklom iz Libana, šeiku Lotfolahu, koji je bio
pod patronatom šaha Abaza I.
Preko
puta ove dzamije nalazi se Ali Kapu – palata, koju je izgradio, ko drugi nego
opet šah Abaz I. Postoji legenda da je od ove palate vodio podzemni hodnik
ispod trga iz koga se direktno ulazilo u dzamiju šeika Lotfolaha. Svrha ovog
tunela bila je da se žene iz Šahovog harema sakriju od tuđih pogleda. Kao i
mnoge druge legende i ovu su demantovali arheolozi. Palata se sastoji od šest
spratova i čine je 52 prostorije. Na strani koja gleda na trg nalazi se ogromna
terasa sa tremom, sa koje je šah Abaz I mogao da se obraća narodu, da nadgleda
smotre, a i da na miru uživa u polu i konjskim trkama.
Ne ulazim
u to da li su bili u pravu oni koji su u davna vremena lansirali krilaticu da
je posetiti Isfahan isto kao i videti pola sveta. Da ga vredi posetiti, vredi i
te kako, ali mene zanima i ono druga polovina, te smo morali da krenemo dalje.
Ukrcali smo se u tzv. “mercedes bus”,
tačnije u neki prastari krš i uputili se ka Jazdu. Vozilo tog godišta i može da
se kreće jedino ako ga je napravio mercedes.
Hahaha, majke mi sam mislio da je Iranez na slici! :D Ok, drago mi je da se vizuelno poznajemo barem. ;)
ОдговориИзбришиMa kakav Iranac, naš čovek.
ОдговориИзбришиPozdrav