субота, 9. март 2013.

Iran 2009. (4. deo)



ISFAHAN

   Na teheranskoj autobuskoj stanici ukrcali smo se u volvo autobus i krenuli ka Isfahanu. Po Iranu voze dve vrste autobusa, moderni volvoi i prastari mercedesi. Volvoi su naravno znatno skuplji. Usput smo se često zaustavljali ispred nekih policijskih punktova, gde šoferi buseva i kamiona nose tahografe na pregled. Verovatno vlasti pokušavaju da na ovaj način dovedu u red neverovatne iranske vozače. Prošli smo kroz Kom, drugi po važnosti sveti grad u Iranu, posle Mashada.
   Po dolasku u Isfahan smestili smo se u hotel “Amir Kabir”. Hotel je osrednje veličine, a sobe su raspoređene oko velikog centralnog dvorišta. Sobe su ružne, musave, naravno, bez kupatila, ali sa malim umivaonikom u jednom uglu, oko koga ima par celih i par polupanih pločica. Sve je staro i ofucano osim novog čiviluka, onog drvenog uspravnog, kakvi su se nekad nalazili po kancelarijama društvenih preduzeća kod nas. A pošto je nov, još uvek je u najlonu. Primetio sam da Iranci često ne skidaju foliju sa novokupljenih stvari. Tako sam imao priliku da u jednom restoranu sedim na još uvek neotpakovanoj stolici, a pored mene je prošao i automobil čiji je branik bio još uvek obmotan najlonom. Čaršavi na krevetima su bili štrokavi, ali nam je gazda hotela objasnio da se posteljine suše i da ćemo za par sati dobiti čiste. Jedina dobra strana ovog hotela je bila ta što je jeftin, ali mnogo jeftin.
   Drevni grad Isfahan postojao je još u vreme Sasanida. Zatim su njime vladali Arapi. Seldzučki vladar Togrul beg ga je čak izabrao za svoju prestonicu. Grad su osvojili i Tamerlanovi Mongoli, a oko njega su se tukla i dva turska klana Kara – kojunlu (Crni ovnovi) i Ak – kojunlu (Beli ovnovi). Svoj najveći procvat Isfahan doživljava za vreme vladavine Safavida (1501 – 1736.). Najznačajniji vladar ove dinastije šah Abaz I je 1598. godine izabrao Isfahan za svoj prestoni grad. Tada Isfahan postaje najveći kulturni, intelektualni i ekonomski centar Irana. U to vreme je nastala parola Isfahan je pola sveta”.
   Ovaj prvi dan u Isfahanu iskoristili smo da odemo do velikog Imamovog trga, od koga je navodno samo trg Tjenanmen veći. U pitanju je veliki četvrtasti prostor, dimenzija 510 x 163 metra, oko koga je niz dvospratnih radnji, sa arkadama, kao i dve grandiozne dzamije: Imamova i šeika Lotfolaha. Obe dzamije su pretežno plave boje. Pošto je bio mrak, bile su osvetljene, a to je celom ovom prostoru davalo neverovatan izgled. Nekada davno ovaj trg je takođe znao da svetli noću. Pošto je preko dana bio pun trgovaca, noću su se često na njemu održavali polo mečevi i tada je trg osvetljavan sa 50.000 lampi. Inače, ovaj sport sada popularan među britanskim aristokratama, u stvari je nastao u Persiji. Sam šah Abaz I je važio za izvanrednog igrača pola. Sada se na sred trga nalazi ogromna fontana i velika, lepo uređena zelena površina. Puno sveta je na tom travnjaku rasprostrlo ćebad i tu porodično uživalo u ambijentu Imamovog trga.  Fijakeri su prolazili trgom, gomila naroda, cika razdragane dece se mešala sa glasovima trgovaca koji su hvalili svoju robu. To je Persija kakvu sam zamišljao, a ne Teheran.
Imamov trg

    Mal’te ne uz sam trg nalazi se i restoran “Sofreh Haneh Sonati”. Enterijer je u stilu nekadašnjih hanova. Zidovi su svi u šarenim pločicama i mozaicima. Neki od mozaičkih motiva su napravljeni od malih raznobojnih komada ogledala. Postoji i nekoliko niša, sa karakterističnim islamskim lukovima čije su unutrašnjosti oslikane. Na sve strane vise orijentalne lampe. Drveni delovi enterijera prekriveni su intarzijom. Ne sedi se za stolovima, već u turskom sedu na nekim niskim drvenim platformama, po kojima su poređani udobni jastuci. Ovaj restoran je izgleda namenjen Irancima sa nešto dubljim dzepom i malobrojnim turistima. Zato je na meniju bilo još ponečeg osim kebaba.
   Posle večere jedan od mojih saputnika je otišao da internetiše, a nas dvojica smo rešili da odemo negde na kafu. Dok smo prolazili trgom prišao nam je neki mladić, pitao nas odakle smo, poželeo nam dobrodošlicu, a potom nam predložio da posetimo njegovu radnju sa tepisima. Stara trgovačka fora na Orijentu, međutim, ovaj momak je bio pristojan i nije bio mnogo navalentan. Priupitali smo ga da li ima negde u blizini neka kafeterija. Pošto Iranci kubure sa lokalima takvog tipa, predložio nam je da nas odvede do čajkane, što smo mi prihvatili. Uskim slabo osvetljenim, pustim, uličicama došli smo do neuglednih vrata, bez ikakve oznake. Otvorivši ta vrata direktno iz mraka i tišine stupili smo u osvetljenu, bučnu, zadimljenu čajkanu punu ljudi. Naravno žena unutra nije bilo. To je jedna uzana duguljasta prostorija zidana od cigala i neomalterisana, sa dva reda klupa, krcata raznim predmetima kao u antikvarnici. Sa polukružnog svoda visile su stotine raznoraznih lampi i lustera, a zidovi su bili prekriveni ćilimima, sabljama, sekirama, štitovima, starim satovima, slikama, fotografijama Homeinija i raznim drugim đinđuvama i koještarijama. Bilo je tu i onih drvenih budza za zurkaneh. Na svakom stolu se nalazio kalijan (nargile). Svi gosti su sedeli, rame uz rame, na klupama koje su postavljene samo sa jedne strane stola, kao u školi. Naručili smo čaj, neki ušećereni krompir i kalijan. Čaj sam popio sa gnušanjem, jer ovaj napitak, kao i svaki pravi Srbin, pijem samo kada sam bolestan.
U čajkani

   Proveli smo neko vreme u zanimljivom razgovoru sa našim prodavcem tepiha, a kada je došlo vreme da se krene on je insistirao da svratimo do njegove radnje. Morali smo to da prihvatimo iako nismo imali nikakve namere da kupujemo tepihe, koliko zbog para toliko što nam nije padalo na pamet da pored naših stvari teglimo i tepihe. I šta ćeš, uđosmo u mračan i pust bazar. Išli smo uskim, krivudavim bazarskim uličicama gazeći preko raznog smeća ostalog od prethodnog trgovačkog dana. Iz tame bi s vremena na vreme protrčala neka životinjka, ili bi joj na tren zasijale oči, pacov ili možda persijska mačka, ko će ga znati. Onda još kroz nekoliko zarđalih gvozdenih vrata i dođosmo do dela bazara gde se prodaju tepisi. Tada je naš trgovac počeo da doziva nekog mučenog čuvara, dok ga nije probudio. Čuvar nam je otvorio kapiju iza koje se nalazio veći broj radnji, među kojima i radnja našeg trgovca. Da nemam preko sto kila tj. da nisam prilično snažan i da nas nije bilo dvojica ne znam dal bih se baš muvao usred noći sa nepoznatim tipom po ovom bazaru. U radnji je on počeo priču o izradi tepiha bla,bla,bla, a mi smo se kao raspitivali o svačemu i to je to. Na kraju smo se ispozdravljali i otišli svako svojim putem. U hotelu, naravno, ništa od čiste posteljine.
   Drugi dan u Isfahanu započeli smo obilaskom Hakim – dzamije. Nekada je tu stajala najstarija dzamija ovog grada od koje je sada preživeo samo jedan portal. Zatim smo kroz bazar, čiji su se prodavci tek pripremali za novi radni dan, došli do Dzameh dzamije, tj. do saborne dzamije. Ovo svetilište je najveće u Iranu i prostire se na više od 20.000 m2. Prvu dzamiju na ovom mestu su podigli arapski osvajači. Od nje danas nije ostalo ništa. Najstarije strukture ove bogomolje pripadaju Seldzucima, izuzev jednog malog dela koji se pripisuje Bujidima.Vremenom je dograđivana i sada je to ogroman kompleks. Na sredini je veliko dvorište sa fontanom za obavezno pranje pre molitve, a na svakoj strani dvorišta nalazi se po jedan ivan (veliki ukrašeni portal). Južni ivan ima i dva minareta. Ivani, minareti, kupole sve je ukrašeno keramičkim pločicama pretežno plave boje. Među malobrojnim turistima koji su se muvali po dzamiji nalazio se i jedan budistički monah. Kada smo završili sa obilaskom ovog grandioznog kompleksa opet smo se našli u bazaru, koji je sada bio znatno življi.
   Dalje smo prošli pored vitkog 48 metara visokog minareta dzamije Alija, koji predstavlja najvišu istorijsku građevinu ovog grada i došli do mauzoleja Haruna Vilajeta iz XVI veka. Harun Vilajet je bio potomak nekog od šiitskih imama. Neki misle da je bio sin devetog, neki desetog imama, a ima i onih koji ga smatraju unukom šestog imama. Unutra se nalaze zanimljive freske. Za razliku od sunita šiiti ne brane prikazivanje ljudskih likova. Viđao sam po Iranu brojne slike i postere za koje nisam siguran da li je na njima predstavljen Muhamed ili Alija, a mene je taj lik neodoljivo potsećao na glumca Kabira Bedija, tj. Sandokana. U dvorištu mauzoleja smo se slikali ispred ogromnih slika Homeinija i Hamneija, a onda nastavili sa razgledanjem Isfahana. 
Mauzolej Haruna Vilajeta

   Ponovo smo ušli u, sada već, vrevu bazara Bozorg i kroz Kejsarijeh portal izašli na Imamov trg. Na ovom portalu se nalaze veoma interesantni, nažalost dobrim delom oštećeni fresko – crteži rata sa Uzbecima. Imamov trg nije bio ništa manje veličanstven danju u odnosu na našu sinoćnu posetu.
   Taksijem smo otišli do Dzolfe, jermenske četvrti ovog grada. Jermene je ovamo doveo šah Abaz I iz istoimenog grada u severnom Iranu, nedaleko od sadašnje jermenske granice. Danas u ovoj četvrti živi 7.000 Jermena i oni imaju veći broj svojih crkava. Glavna od njih je katedrala Vank. Izgrađena je za vreme šaha Abaza II (1642 – 1666), ali je kasnije više puta prepravljana. U dvorištu crkve nalazi se i muzej koji prikazuje život, istoriju, kulturu i običaje iranskih Jermena, a nije zapostavljen ni genocid koji su nad Jermenima počinili Turci. Osim katedrale Vank obišli smo i crkvu Vitlejem, kao i crkvu Sv. Marije. Nijedna od ovih crkava ne liči na uobičajene jermenske crkve. Sve imaju kupole koje su oblika kao i na dzamijama i jedino zvonici podsećaju na jermenske. 
Katedrala Vank

   Planirali smo da od Dzolfe peške odemo do Alaverdi Kan – mosta, ali smo omanuli i otišli debelo u kontra smeru. Dok smo blesali okolo, prišla nam je jedna žena u čadoru i ponudila se da nam pomogne. Objasnila nam je da smo totalno pogrešili pravac, a zatim je zaustavila taksi, strpala nas pozadi, ona sela pored šofera i odvezla nas do mosta. Platila je taksisti i nije htela ni da čuje da uzme od nas pare. Proveli smo neko vreme zajedno šetajući se i pričajući. Rekla nam je da obratimo pažnju kako nas narod čudno gleda, jer nije uobičajeno da se vidi žena u čadoru u društvu stranaca. Njeno ime je Mirijam, a dala nam je i broj telefona da je nazovemo ako nam zatreba. Kada smo se pozdravljali moj drugar joj je mahinalno pružio ruku, na šta se ona trgla i prokomentarisala da bi svi bili uhapšeni da nas je kojim slučajem videla policija. Verovatno je mislila na versku policiju. Zahvalili smo joj se, pozdravili se sa njom, ovaj put bez rukovanja, i krenuli da razgledamo Alaverdi kan – most. Ime je dobio po čoveku koji je nadgledao izgradnju ove građevine 1602. godine. On je bio Gruzijac, koji je kao rob prodat u Iran i koji je  kasnije postao značajan faktor na dvoru šaha Abaza I. Most je poznatiji pod imenom Si – o – Seh, što u prevodu glasi “Most sa 33 luka”. Dugačak je oko 300 metara i širok 14 metara. Osim funkcije mosta ova građevina može da služi i kao brana. Si – o – Seh most premoštava reku Zajandeh, čije korito je tada bilo suvo. Vodu ove reke akumulišu zbog suša, koje su trajale prethodnih par godina, i puštaju je samo tokom njihove nove godine, tj. Noruza. Na ovom mostu su se u njegovim arkadama do skora nalazile brojne živopisne čajkane. Sve ove čajkane su sada zatvorene. Navodni razlozi za njihovo zatvaranje su različiti, a stvarni razlog je to što njihove verske vlasti ne gledaju blagonaklono na pušenje, a možda im i samo okupljanje po kafanama ne prija. Usledio je povratak u hotel. Ovaj put smo dobili čiste čaršave, ali još uvek pomalo vlažne.

   Novi dan u Isfahanu je kao i svi prethodni započeo na Imamovom trgu. Došlo je vreme da se poseti najveličanstvenija dzamija ovog grada, Imamova dzamija, koja je još poznata i kao Kraljevska dzamija. Smatra se najvelelepnijom od svih safavidskih građevina. Patron njene gradnje bio je šah Abaz I. Ova dzamija se prostire na površini od 12.264 m2. Procenjeno je da je za njenu izgradnju potrošeno 18 miliona cigala i oko 472.500 keramičkih pločica. Do nje se dolazi tako što se prvo prođe kroz veliki ulazni portal sa dva minareta, koji se nalazi na južnoj strani trga. Zatim se stupa u dvorište sa četiri ivana. Nasuprot ulaza u dvorište uzdiže se 52 metra visoka, plavo –žuta kupola, ispred koje je jedan od ivana sa još dva minareta. Svaki deo kupole, minareta, ivana, zidova sve je prekriveno raznobojnim pločicama, koje stvaraju neverovatne, zamršene, simetrične motive, preplete i geometrijske šare.
   Na istočnoj strani trga  nalazi se još jedna, nešto manje grandiozna, ali takođe lepa i neobična dzamija, šeika Lotfolaha. Ona nema ni dvorište sa četiri ivana, a ni minarete. Spolja se vidi samo 32 metara visoka kupola. Razlozi za ovakav njen oblik tumače se time što je šah Abaz I ovu dzamiju izgradio samo za svoje potrebe i potrebe svog harema i u nju nije bio dozvoljen pristup običnim smrtnicima. Ime je dobila po u to vreme čuvenom šiitskom propovedniku, poreklom iz Libana, šeiku Lotfolahu, koji je bio pod patronatom šaha Abaza I.
   Preko puta ove dzamije nalazi se Ali Kapu – palata, koju je izgradio, ko drugi nego opet šah Abaz I. Postoji legenda da je od ove palate vodio podzemni hodnik ispod trga iz koga se direktno ulazilo u dzamiju šeika Lotfolaha. Svrha ovog tunela bila je da se žene iz Šahovog harema sakriju od tuđih pogleda. Kao i mnoge druge legende i ovu su demantovali arheolozi. Palata se sastoji od šest spratova i čine je 52 prostorije. Na strani koja gleda na trg nalazi se ogromna terasa sa tremom, sa koje je šah Abaz I mogao da se obraća narodu, da nadgleda smotre, a i da na miru uživa u polu i konjskim trkama.
   Ne ulazim u to da li su bili u pravu oni koji su u davna vremena lansirali krilaticu da je posetiti Isfahan isto kao i videti pola sveta. Da ga vredi posetiti, vredi i te kako, ali mene zanima i ono druga polovina, te smo morali da krenemo dalje. Ukrcali smo se u tzv. “mercedes bus”, tačnije u neki prastari krš i uputili se ka Jazdu. Vozilo tog godišta i može da se kreće jedino ako ga je napravio mercedes.

2 коментара: