IRAČKO –
IRANSKI RAT
Nekako
smo se dovukli do grada Andimeška, gde smo uhvatili autobus za Kermanšah. Tokom
ove vožnje, kao i prilikom našeg obilaska provincije Huzestana, još uvek su se
na pojedinim mestima mogli videti tragovi strašnog osmogodišnjeg rata između
Irana i Iraka.
Ovaj rat
je započeo 1980. godine iračkim napadom na Huzestan. Oko ove oblasti, bogate
naftom i naseljene uglavnom Arapima, i ranije je bilo sukoba između Irana i
Iraka. Irak je podržavao tamošnje secesionističke pokrete, na šta je Iran
odgovorio tako što je pomagao kurdske pobunjenike u Iraku. Dolaskom Homeinija
na vlast odnos sa Irakom se još više pogoršao, zbog uticaja koji je ovaj imao
na iračke šiite. Iako su šiiti bili većina u Iraku, vlast u zemlji su držali suniti,
tj. Sadam Husein i Bas partija. Sukob između ove dve zemlje se sve više i više
zaoštravao. Homeini je čak uputio javni poziv šiitima da zbace sa vlasti
Sadama. Sadamovu odluku da napadne Iran podržavali su i Amerikanci željni
osvete zbog iranske revolucije, koja je zbacila proameričku šahovu vlast. Prve
dve ratne godine iračka armija je bila u ofanzivi. Iranska vojska nije bila na
početku ovog rata baš najspremnija, jer je revolucija pre toga dovela do čistki
u oružanim snagama, odnosno do uklanjanja sa funkcija velikog broja oficira u
čiju je lojalnost nova vlast sumljala. Sadam je računao i na to da će naići na
podršku iranskih Arapa, koji su takođe šiiti, ali ta podrška je izostala.
Od 1982.
godine stvari se menjaju. Iranska vojska se konsolidovala, izbacila iračku
armiju sa svoje teritorije i otpočela ofanzivu na Basru. Jedna od specifičnosti
ovog rata bili su tzv. “ljudski talasi”,
odnosno iranske jedinice koje su u velikom broju slate na neprijateljske
položaje. Ove jurišne grupe dobrovoljaca zvale su se “basidz”. Nakon što bi
završili ubrzanu osnovnu vojnu obuku “mučenici” su dobijali “pasoš za raj” i
slati na front. Bili su inspirisani Alijevim sinom Huseinom i bitkom kod
Kerbale, koja se, inače, nalazi u Iraku. Jedan od slogana sa kojim su jurišali u smrt bio
je “put do Jerusalima vodi preko
Kerbale”. Ova često još golobrada deca korišćena su i kao samoubilački čistači
mina da bi raskrčili put za napredovanje “pasdarana”, tj. revolucionarnih
gardista. Sadam je tražio primirje, Homeini je odbio, Sjedinjene Američke Države su reagovale. Naime, pošto se Amerikancima nije
dopadalo kako se rat odvija, krenuli su da otvoreno podržavaju Sadama Huseina.
Ronald Regan je izjavio da će Amerika učiniti sve što je potrebno da Irak ne
izgubi rat protiv Irana. Inače, taj isti Regan je tokom rata tajno prodavao
oružje Iranu, ne bi li isposlovao oslobađanje američkih talaca. Osim
Sjedinjenih Američkih Država, nekih arapskih i zapadnoevropskih zemalja i Sovjetski savez je, i to najviše od svih,
snabdevao Irak oružjem. Jugoslavija je takođe prodavala oružje Iraku, ali nije
joj bilo strano da nešto proda i Iranu. Iranu su isporučivali oružje pre svega
Severna Koreja i Kina.
Rat se vodio i u Persijskom zalivu, pošto su
jedni drugima uništavali tankere sa naftom, ne bi li protivnika lišili prihoda
od izvoza crnog zlata. U ovaj tankerski rat nastradali su i brojni trgovački
brodovi raznih zemalja. Tokom iračko-iranskog rata Irak je masovno koristio
bojne otrove, a znao je da ih upotrebi i protiv Kurda na severu svoje zemlje. Ujedinjene
nacije su htele da zbog ovoga osude Irak, ali su to Sjedinjene Američke Države
sprečile.
Godine 1988. postignut je mir, granice su
ostale nepromenjene, izginulo je pola miliona ljudi, ranjeno je njih preko
750.000. Ovaj rat je obe zemlje koštao više od 500 milijardi dolara. Nije
poznato koliko su druge države zaradile na ovom ratu. Poslednji ratni
zarobljenici razmenjeni su 2003. godine.
Нема коментара:
Постави коментар