ŠUŠ
Noćna vožnja od Širaza do Šuša je započela tako
što je kondukter u autobusu premestio polovinu svih putnika sa svojih sedišta
na neka druga. Sve to je uradio da bi nas trojica seli na sedišta za koja je on
smatrao da treba da budu naša. Nama je bilo svejedno gde ćemo da sedimo,
međutim on nije odstupao od svog plana gde da nas smesti. Otežavajuća okolnost
kod tog silnog premeštanja putnika bila je ta što je morao da vodi računa o
ženama koje putuju same, pošto one ne smeju da sede pored muškaraca. Tek
kasnije sam saznao da je cela ova pretumbacija izvedena zato da bi nas trojica
sedeli ispred jedne devojke koja je putovala sa svojim ocem. Ona je jedina u
autobusu govorila engleski i zato su šofer i kondukter odlučili da moramo biti
blizu nje, da bi u slučaju da nama nešto zatreba ona mogla da im prevede.
Usred noći
stali smo radi pauze u nekoj usamljenoj pustinjskoj kafani, na rubu nekog
huzestanskog naselja. Celo ovo drumsko odmorište je prilično zapušteno, sve je dotrajalo, sve
je prljavo, ali je krcato ljudima. I ljudi su ovde drugačiji i oni deluju
zapuštenije od Iranaca koje smo dosad viđali. Verovatno su većinom Arapi, kojih
ima dosta u provinciji Huzestan. Iako izgledaju musavije, podjednako su željni
druženja i razgovora sa strancima. Pošto u ovom kraju Irana turisti retko
zalaze, privukli smo pažnju svih prisutnih. Odmah me je opkolila neverovatno
brojna grupa ljudi i počela svašta da me ispituje, ali na farsiju, ili možda na
arapskom. Niko ne zna engleski, svi se smeškaju, tapšu te po ramenu, rukuju se
sa tobom i nešto ti uporno govore na tom nekom, meni nepoznatom, jeziku. Kada
bi se konačno oko nečega sporazumeli, nastupalo je oduševljenje svih učesnika
ovog razgovora. Polazak autobusa spasio me je daljeg mučenja.
Negde
pred zoru stigli smo do raskrsnice gde se odvaja put za Šuš. Šofer je izvadio
naš prtljag, a potom zaustavio prvi automobil koji je tu prolazio i ugovorio sa
tim vozačem da nas odbaci do Šuša. Inače, u Iranu osim zvaničnih taksija, sa
tablama na krovovima, taksiraju i ljudi svojim, da kažem, običnim vozilima, s
tim što u tom slučaju otvore suvozački prozor, što predstavlja signal da
primaju putnike. Dok smo se vozili ka gradu iz otvorenog gepeka je ispao moj
ranac. Rancu nije bilo ništa, svašta je on preživeo pre toga. Pokupili smo ga i
nastavili vožnju. Gotovo svi automobili u Iranu voze se na plin i svi u gepeku
imaju bocu za gas, tako da smo prilikom svake vožnje kuburili sa smeštajem
našeg prtljaga. Iran spada u krug zemalja sa najvećom proizvodnjom sirove nafte
na svetu, ali frka je za benzin, jer nemaju dovoljno rafinerija.
Šuš je
grad od nekih pedesetak hiljada stanovnika, većinom Arapa, i nalazi se nedaleko
od iračke granice. Grad je na prvi pogled ružan i prljav, ali meni je
odgovarao, jer se razlikovao od svih dosadašnjih koje smo obišli po Iranu. Ovo
je tipičan arapski grad, zato je i sve zapuštenije, zato po njemu šetaju babe
sa istetoviranim facama i zato se ovde prodaju felafeli i švarma. Zato se meni
Šuš dopao, konačno nešto drugo, a ne kebabi. Inače, lokal u kome smo navalili
na felafele nije bio baš reprezentativan, barem što se tiče higijene. Ovaj, kao
što rekoh, sada neugledan grad, nekad je bio jedan od nekoliko
najveličanstvenijih drevnih persijskih gradova i zvao se Suza. Suza je
postojala još u vreme elamske civilizacije. Postoji nešto od arheoloških
ostataka stare Suze, ali to nije ništa posebno. Pored samog lokaliteta nalazi
se Šato de Morgan, zamak koji su krajem XIX veka izgradili francuski arheolozi,
koji su iskopavali Suzu, da bi se odbranili od napada arapskih i luristanskih
plemena. U samom gradu nalazi se i grob starozavetnog proroka Danila. Njega
osim hrišćana i Jevreja poštuju i muslimani. Mauzolej ima neobičnu kupastu
kupolu.
Mauzolej proroka Danila |
Znali smo
da u samom Šušu nema bogzna šta da se vidi, ali mi smo u ovaj deo Irana došli
pre svega zbog Čoka Zanbila, tj. elamskog zigurata. Danas je veoma malo ovih drevnih
hramova ostalo sačuvano. Vredni posete su ovaj u Iranu i još par u Iraku. Pošto
je one u Iraku malo teže posetiti od kada su Amerikanci doneli demokratiju i
pravdu u tu zemlju, nije imalo šanse da preskočimo posetu ziguratu Čoka Zanbil.
Da bismo obišli ovaj i još par lokaliteta u okolini, prvo smo pronašli taksistu
koji je bio voljan da nas vozi. Taksista se zvao Holam, simpatični debeljko,
koji nije znao reč engleskog. Prvo nas je odvezao do Haft Tapeha, tj. Sedam
brežuljaka. U pitanju su mali elamski zigurati, od kojih je malo šta ostalo,
tačnije to izgleda kao sedam blatnjavih brdašceta usred pustinje. Elamska
civilizacija je postojala još u 3. milenijumu pne. i trajala je sve do 539.
godine pne. Elam je opstajao vekovima, a ratovao je i sa Sumerom i Akadom. Sam
vavilonski car Hamurabi je morao da sa njima vodi borbe. Vojevali su i sa
Asircima. Na kraju su ušli u sastav ahemenidske Persije. Posle ovih ziguratčića
došli smo i do Čoke Zanbila. Izgrađen je oko 1250. godine pne. Zidan je od
nepečenih cigli, kvadratne je osnove, a stranice su mu dugačke po 105 metara.
Ukupna visina njegovih pet nivoa iznosila je 53 metra. Oko njega se pružaju
ostaci zemljanih zidina koje su ga okruživale, kao i razni drugi objekti.
Čoka Zanbil |
Ne tako
daleko od Šuša nalazi se grad Šuštar. Tu smo prvo otišli do starog hidrauličnog
sistema, tj. do antičkih mlinova. Ova postrojenja su napravljena oko nekoliko
manjih vodopada. Sledeća po značaju znamenitost ovog grada je Pol-e Šandrovan.
To je sasanidski most, koji je poznat i po imenu Valerijanov most. To ime je
dobio, jer su u njegovoj gradnji, kao i u slučaju Bišapura, učestvovali
zarobljeni Valerijanovi legionari. Ovaj most je sa svojih 45 lukova premošćavao
prilično ozbiljnu reku Karun. Imao je dvostruku ulogu, pošto je u isto vreme
služio i kao brana. Danas nije ceo sačuvan, jer su ga svojevremeno britanski
agenti minirali. U gradu postoje i skromni ostaci sasanidskog utvrđenja Kaleh
Salosel. Jedno vreme je zarobljeni rimski car Valerijan bio zatočen u ovoj
tvrđavi.
Hidraulični sistem u Šuštaru |
Valerijanov most |
Нема коментара:
Постави коментар