уторак, 12. март 2013.

Gruzija 2011. (2. deo)



TBILISI


   Smestio sam se u Tininom pansionu. Tbilisi je pun ovakvih jeftinih smeštaja. U pitanju su sobe koje strancima izdaju stanovnici ovog grada. Uglavnom su ti stanodavci gruzijske babe. Kod Tine je cela porodica živela u prizemlju, a sprat su izdavali. Ulaz u kuću im se nalazi u jednom velikom zajedničkom unutrašnjem dvorištu, do koga se dolazi nekim mračnim hodnikom. Kuća spolja deluje vrlo oronulo i sklepana je od raznog materijala koji je bio pri ruci. Međutim, unutra je sve manje više pristojno. Cela kuća, pa i moja soba, bila je puna starog stilskog nameštaja, zidnih satova, ikona, slika, samovara, a police su bile krcate knjigama.
   Taj dan, kada sam stigao u Tbilisi, odlučio sam da se promuvam glavnom ulicom Rustaveli, koja se proteže nekih 1,5 km severno od trga Tavisuplebis. Ovu glavnu dzadu stvorili su Rusi u XIX veku i u njoj su smeštene najvažnije državne i kulturne institiucije ove zemlje. Na samom Tavisuplebis moedaniju, tj. trgu Slobode nalazi se stub na kome je pozlaćeni sv. Đorđe koji ubija adzdahu. Pre Đorđa, u vreme komunizma, tu je stajala Lenjinova skulptura. Na ovom trgu se nalazi i veoma lepa i upečatljiva Gradska kuća.
   Kao što rekoh, duž ulice Rustaveli ređaju se razne važne zgrade. Jedna od njih je parlament. Ispred ove zgrade su sovjetske vlasti 1989. godine ubile dvadeset gruzijskih štrajkača glađu, koji su tražili nezavisnost svoje zemlje. Par godina kasnije, 1991. Zviad Gamsakhurdija je u ovoj zgradi proglasio nezavisnost Gruzije. Ubrzo posle toga u zemlji je zavladao haos. U decembru 1991. godine otpočele su gradske borbe u samom Tbilisiju, a predsednik Gamsakhurdija je bio pod opsadom u zgradi parlamenta dve nedelje. Uspeo je nekako da umakne u Čečeniju. Na vlast je postavljen iskusni političar, sekretar Gruzijske komunističke partije i bivši sovjetski ministar spoljnih poslova Eduard Ševarnadze. Usledile su pobune u Južnoj Osetiji i Abhaziji 1992. godine. Godine 1993. gruzijska vojska je pretrpele težak poraz u Abhaziji, što je iskoristio Gamsakhurdija da pokuša da svrgne Ševarnadzea. Otpočeo je kratak, ali krvav rat, u kome je Ševarnadze uz pomoć ruskih trupa uspeo da trijumfuje. Poraz od Abhazije proizveo je 250.000 gruzijskih izbeglica, koje su morale da napuste svoje domove. Tokom narednih deset godina ova država je bila u totalnom haosu: žestok kriminal, anarhija, korupcija, kidnapovanje na sve strane itd. A onda je 2003. godine, opet ispred ove zgrade, otpočela tzv, “roze revolucija”, koju je predvodio Mihail Sakašvili. U pitanju je američki đak i stopostotno američki čovek. On je uspeo da koliko – toliko dovede zemlju u red i da kriminal znatno suzbije. Međutim, njegova orijentacija privrženosti SAD-u i NATO-u, prouzrokovala je da Rusija u potpunosti stane na stranu otcepljene Južne Osetije i Abhazije.
Zgrada parlamenta

   Dalje se u Rustaveli ulici nalaze: Muzej Gruzije, škola br. 1 (za decu punišića), akademija nauke, zgrade opere, baleta, pozorišta itd. Tu je i spomenik Šote Rustavelija. On je srednjovekovni pisac, na koga se Gruzijci opasno prže. Njegovo najpoznatije delo, napisano u XII veku, je “Vitez u tigrovoj koži”.
   U ovoj ulici se nalazi i crkva Kashveti. U pitanju je nova crkva. U stvari, to je kopija crkve Samtavisi iz XI veka, koja se nalazi oko 60 km severozapadno od Tbilisija. Prva crkva na ovom mestu bila je podignuta u VI veku, od strane Davida Garedze. On je bio jedan od tzv. Sirijskih otaca, koji su ovde došli sa Bliskog istoka, sa ciljem da šire hrišćanstvo. Prema legendi, neka kaluđerica ga je optužila da je sa njime zatrudnela. On joj je odgovorio da će, ukoliko je to istina, roditi bebu, a u suprotnom rodiće kamen, što se i desilo. Na gruzijskom jeziku Kashveti znači rođenje kamena. Oko crkve je zbog nastupajuće Lazareve subote, tj. Vrbice bilo mnoštvo ljudi sa nekakvim grančicama u rukama.
   Po povratku u moj pansion, neko vreme sam proveo sedeći u bašti sa gazdaricinim bratom. On je sjajan lik, muzičar u nacionalnoj filharmoniji, a razgovor sa njim je bio prijatan. Pričali smo na engleskom, što je bilo retkost na ovom putovanju. Relativno mali broj Gruzijaca sa kojima sam se susretao je govorio engleski jezik. Tako sam bio primoran da uglavnom komunicirao na ruskom. Ja doista ne znam ruski, ali malo unjanjiš srpski, dodaš koju reč makedonskog ili bugarskog i to je to. Gazdaričin brat je uporno pokušavao da me nagovori da probam neko čuveno gruzijsko vino, ali ja sam to još upornije odbijao. Gruzini su jako ponosni na svoja vina. Verujem ja da su dobra, ali šta ću kad ne volim vina, tačnije smetaju mi. Čaču, njihovu vodku nisam odbio. 
   Novi dan u Tbilisiju. Dan je bio odvratan i tmuran. Sitna, ali dosadna, kiša nije prestajala. Ispred katedrale Sioni je bilo mnogo ljudi sa onim buketima grančica. Prosjaci, uglavnom babe i deca, strateški su zauzeli položaje na svim prilazima ovoj bogomolji. Ova crkva je dobila ime po brdu Sion u Jerusalimu. Prema gruzijskoj tradiciji, prvu crkvu na ovom mestu podigao je kralj Vakhtang Gorgosali u V veku. Nekih sto godina kasnije ovde je crkvu počeo da gradi iberijski princ Guaram, 575. godine. Nju je završio tek njegov naslednik Adarnase 639. godine. Ovu crkvu zatim u potpunosti ruše Arapi. Novu katedralu je 1112. godine podigao David Graditelj. Njegovu crkvu su teško oštetili Mongoli. Nakon toga bilo je još dosta obnova, ali i novih razaranja. Veći deo današnje crkve je iz XIII veka. Ovde se čuva krst Svete Nine, koji je po legendi napravljen od grana vinove loze i njene kose. Sveta Nina je rođena u Kapadokiji, a bila je u srodstvu sa Svetim Đorđem. Ona je došla u istočnu Gruziju (Iberiju) da širi hrišćanstvo. Tu je otpočela svoj misionarski rad. Nakon što je uspela da izleči kraljicu Nanu od neke teške bolesti, a posle toga i njenog muža Miriana, koji je nastradao u jednoj nezgodi u lovu, hrišćanstvo je proglašeno za državnu religiju ove zemlje.
Sioni crkva

  Nedaleko od ove crkve nalazi se i jermenska crkva Norashen. Izgrađena je u XV veku, ali je u kasnijim vremenima doživela nekih četiri prepravki i obnova. Norashen na jermenskom znači “Novoizgrađena”. Inače, oko ove crkve postoji gloženje između Gruzijske pravoslavne crkve i Jermenske crkve. Jermeni su optužili Gruzijsku crkvu da je slojem maltera prekrila jermenske natpise, kao i da su raznim drugim građevinskim intervencijama postepeno uklonili sve jermenske karakteristike ove bogomolje.
   Odmah pored nje je i Jvaris Mama – crkva. Sadašnja crkva je iz XVI veka, a podignuta je na mestu crkve iz V veka. Malo dalje se nalazi sinagoga i jermenska crkva Svetog Đorđa. Crkvu Svetog Đorđa je u XIII veku podigao bogati trgovac iz Erzuruma, koji se nastanio u Tbilisiju. Kasnije, tokom XVII i XIX veka, izvršeno je nekoliko obnova ove građevine.
   Nakon razgledanja svih ovih crkava, krenuo sam uzbrdo ka tvrđavi Narikale, koja se nalazi na brdu iznad grada. Kako sam se približavao tvrđavi, kiša je sve više pojačavala. Kada sam konačno stigao do nje počeo je pravi pljusak. Prvo utvrđenje ovde su podigli Persijanci u IV veku. U VII veku su je porušili Arapi, a zatim i David Graditelj. Naziv Narikale su joj nadenuli Mongoli i mogao bi da se prevede kao “Mala tvrđava”. Tokom XVI i XVII veka je prepravljana i proširivana. U XIX veku desila se eksplozija municije koju su Rusi ovde skladištili. Tvrđava je tom prilikom dosta oštećena, kao i crkva sv. Nikole, koja se nalazila unutar nje. Crkva je obnovljena 1990. godine. Obnovu je finansirao šef policije. Izgleda da su nekad bile dobre plate u gruzijskoj policiji ili je pobožni pandur godinama štedeo lari po lari i eto crkve. Kada sam završio sa obilaskom Narikala bio sam potpuno mokar, tako da sam morao da se vratim u pansion da bi se presvukao.
Narikale tvrđava

   Obukao sam suvu garderobu, popio kaficu i gruzijski konjak i kada je kiša malo oslabila krenuo u nastavak obilaska Tbilisija. Najzanimljiviji mi je bio stari deo grada. Kuće u ovom delu su interesantne. Osim obaveznog drveta korišćeni su i svi drugi mogući materijali: cigla, beton, gvožđe, lim i sve drugo što je moglo da se iskoristi. Generalno sve je zapušteno, ali izuzetno živopisno. Naravno, ima i veoma lepih i sređenih kuća. Posebno su mi se dopali raznorazni balkoni sa maštovito ukrašenim drvenim delovima ili  delovima od kovanog gvožđa. U delu grada ispod Narikala dosta kuća se renovira, ali u tom starom fazonu, tako da će se očuvati arhitektonska specifičnost ovog grada. Verovatno to finansira država ili grad, pošto su ti radovi baš masovni. Ipak, mnogo više ima kuća koje kao da su napravljene za scenografiju nekog Kustinog filma.
Tbilisi

   Jedna od atrakcija ovog  grada su gradske banje (sumporna kupatila), Abanotubani. Najraskošnija od njih je urađena po uzoru na persijske ili centralno – azijske građevine. Njena prednja fasada je prekrivena mozaikom od plave keramike. Na ulazu stoji natpis, tj. poruka nekadašnjeg korisnika ove banje, Puškina, da nikad nije bio u boljoj banji. Osim Puškina ovde se često banjao i Aleksandar Dima. Većina ovih kupatila su napravljena još u XVII veku. Odmah pored nalazi se i jedina preživela dzamija Tbilisija iz XIX veka. Neobična je, mala, sa veoma kratkim minaretom. U potpunosti je izgrađena od crvene opeke. Zanimljivo je i to što se u njoj mole i suniti i šiiti.
Abanotubani

   Pauzu za ručak napravio sam u jednom dobrom i jeftinom restoranu, gde sam isprobao hinkali. Hinkali je, koliko sam video, omiljena gruzijska hrana. U pitanju su neka kuvana testa u obliku velikih smokava ispunjena mlevenim mesom i začinima. Jedu se rukama, a one, da kažemo, peteljke za koje se drže se šatro ne konzumiraju. Za ovih par dana u Gruziji uspeo sam da isprobam sva gruzijska piva i dobra su.
   Tako okrepljen nastavio sam dalje. Metekhi mostom prešao sam preko reke Mtkvari, koja prolazi kroz Tbilisi, i otišao do Metekhi crkve. Ona se nalazi odmah pored mosta, na jednoj litici iznad reke. Smatra se da okolina ove crkve predstavlja najranije nastanjeni deo Tbilisija. Prema predanju kralj, Vakhtang Gorgosali ovde je podigao crkvu, utvrđenje i svoju palatu. Otuda ime Metekhi, što bi moglo da se prevede kao “Kod palate”. Ništa od ovih starih građevina nije preživelo Mongole 1235. godine. Sadašnju crkvu podigao je kralj Demetr (Dimitrije) Tavdadebuli između 1278. i 1284. godine. Nakon toga je mnogo puta obnavljana. Bez obzira na svoju lepotu, kulturno – istorijski značaj i spektakularan položaj, zamalo da bude srušena za vreme komunizma. Za njeno rušenje se zalagao čuveni gruzijski komunista Lavrentije Berija. Suprotstavila mu se grupa intelektualaca, na čelu sa slikarom Dimitrijem Ševarnadzeom, koji je tu svoju akciju platio glavom. Crkva je preživela, ali je izgubila svoju religioznu namenu. Bila je korišćena kao pozorište. I oko ove crkve je bilo puno ljudi sa onim grančicama. Osim novih zelenih biljki narod je donosio iste takve, ali suve bukete. Verovatno su u pitanju prošlogodišnji. Njih su na jednoj gomili spaljivali. Inače, sa ove litice gde je crkva, kao i sa obližnjeg mosta, nekoliko puta su u prošlosti muslimanski vladari Tbilisija bacali u reku hrišćane koji su odbijali da pređu u Islam.
Metekhi crkva

   Dalje sam krenuo ka novoj, ogromnoj, crkvi Tsminda Sameba (sv. Trojstva). Ka ovoj crkvi se uputilo i na hiljade ljudi ovog grada, sa sve onim grančicama. Gurajući se sa nepreglednom masom naroda prolazio sam kroz stari, totalno oronuli, deo Tbilisija. Tsminda Sameba, ne da je ogromna, nego je baš, baš ogromna. Visoka je 84 metra, obložena je mermerom, a na vrhu kupole se nalazi pozlaćeni krst. Podignuta je 2004. godine i nije mi jasno čemu to, kada je ovaj grad prepun crkava. Jeste stvarno lepa i monumentalna, ali pored tolike zapuštenosti, bede i siromaštva zidati takvu građevinu !? Tokom njene gradnje bilo je i nekih kontraverzi, jer je podignuta na mestu starog jermenskog groblja.
Crkva Tsminda Sameba

   U istom delu grada nalazi se nova, takođe velika i raskošna predsednička palata, koja ima staklenu kupolu. Nije mi jasno da im je i ona bila toliko neophodna, a osim toga nalazi se u kraju, kao što je recimo Marinkova bara u Beogradu. Palata se nalazi na obali reke, a do nje se može doći i jednim pešačkim mostom koji premošćava reku Mtkvari. Most je nov, svemirski, sav u staklu i po meni nikako se ne uklapa u ambijent ovog grada.
   Posle toga obišao sam i preostale dve crkve koje su mi bile u planu. Prva je Karis Eklesija, pored koje se nalazi i sedište patrijarha. Druga je Anchiskati bazilika, najstarija sačuvana crkva ovoga grada. Podigao ju je u VI veku Dachi, sin kralja Gorgosalija. Ova trobrodna bazilika je takođe tokom vekova više puta prepravljana i obnavljana. Za vreme komunizma pretvorena je u muzej rukotvorina, a jedno vreme je korišćena i kao umetnički studio.
Anchiskati bazilika

   Na kraju zaslužena večera. Ovaj put neki specijalitet kuće, meso obmotano slaninom prvo se ispeče na roštilju, a onda se kuva u nekom sosu od povrća i nara. Nije bilo loše.

2 коментара:

  1. Procitao sam tekst i veoma je detaljno opisano, vase proputovanje po Gruziji .Posto zivim ovde duze vreme ,mnogo toga bi se moglo jos dodati .Gruzija je prelepa zemlja ,ljudi se jako potpomazu izmedju sebe ,vlada izuzetno i tradicioanlno prijateljstvo izmedju Gruzina.Obicaji i tostovi (zdravice)su im prelepi .Uopsteno zemlja koja je propatila mnogo kroz istoriju ,a ipak sacuvala osnove i pravoslavlje na zavidnom nivou.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Pozdrav Bojane,
      Drago mi je što ste pročitali moj putopis iz Gruzije i s obzirom da živite u toj zemlji i nesumnjivo je bolje poznajete od mene, što nemate neke velike zamerke. Sigurno da ima mnogo toga da se doda, ali ipak ja sam tamo bio relativno kratko i koliko god se trudio i pripremao pre puta ipak ne mogu sve da vidim, doživim, saznam itd. Ovu su samo moji utisci o ovoj zemlji. Slažem se sa vama da je Gruzija prelepa zemlja, a takođe nosim samo lepe uspomene o Gruzijcima koje sam upoznao. Pozdrav i još jednom hvala.

      Избриши