четвртак, 21. децембар 2023.

Amsterdam

 

AMSTERDAM

 

   Kada sam bio klinac Amsterdam se visoko kotirao na listi gradova koje sam želeo da posetim, ali nekako su se kasnije moja putnička interesovanja okrenula u pravcu istoka i Amsterdam je stavljen na “stand by”. Tek ove jeseni palo mi je na pamet da bih mogao da skoknem na par dana u ovaj holandski grad, te sam pazario kartu za početak decembra. Inače, nisam baš neki ljubitelj zimskih putovanja po Evropi, jer je hladno, padaju kiše i snegovi i što je najvažnije dan je kratak. Leteo sam Wizz Airom iz Beograda za Ajndhoven, a povratna karta je koštala manje od 30 eura. Od  aerodroma sam se busom odvezao do železničke stanice, gde sam se ukrcao u voz za Amsterdam.

Amsterdam.


   Amsterdam je prestonica Holandije, mada je u Hagu smeštena vlada. Najveći je holandski grad sa milion do milion i po žitelja u tzv. urbanoj eriji. Inače, ova država se od nedavno zvanično zove Nederland ili što bi rekli naši susedi Nizozemska. Holandija je, u stvari, samo jedna od njenih regija. Iako se insistira na nazivu Nederland mi je i dalje pogrešno zovemo Holandijom, jer to dozvoljava srpski pravopis. Ime Amsterdam može da se prevede kao “Brana na reci Amstel”. Nastao je kao malo ribarsko mesto krajem 12. veka, a u značajan i prosperitetan grad pretvorio se u 17. veku, tokom tzv. “Zlatnog doba Holandije”. Zapravo, može se reći da je Amsterdam postao pravi grad tek kada je stvorena Holandija. Holandija je relativno mlada država, koja je nastala tokom Osamdesetogodišnjeg rata (1568 – 1648), kada se pod vođstvom Viljema Oranskog osamostalila od Španije. Ubrzo je otpočelo pomenuto “Zlatno doba” i Holandija je postala ozbiljna evropska sila, pre svega zahvaljujući floti, tj. pomorskoj trgovini, svojim kolonijama, trgovini robljem i Indijskim kompanijama (Zapadna i Istočna). Danas je Amsterdam jedan od turistički najposećenijih evropskih gradova, poznat po svojim kanalima, kofišopovima i prostituciji.



   Kao što već rekoh, u Amsterdam sam došao vozom tako da sam svoje upoznavanje sa arhitekturom ovoga grada započeo na Centralnoj železničkoj stanici. U pitanju je velika, i te kako raskošna građevina sa kraja 19. veka, izgrađena u neorenesansnom stilu. Projektovao ju je Pjer Kipers, koji je autor i čuvenog Rijks muzeja, o kome ću kasnije.

Centralna stanica.


   Tokom prvog dana obilaska Amsterdama nisam hteo da posećujem nikakve muzeje, već sam odlučio da maltene bez ikakvog plana lutam po ovom gradu. Holandska prestonica po mojim merilima nema neke, ne znam kako zanimljive kulturnoistorijske spomenike, koji bi morali da se namenski, tj. pod obavezno vide. Ovde je fora u celom gradu kao celini. Da budem precizniji, mislim na stari deo grada. Njega okružuje 5 – 6  velikih koncentričnih kanala, koji su povezani sa sijaset manjih. Fora je u arhitekturi običnih, uglavnom uskih, često naherenih kuća, od kojih su neke još iz 15. veka. Zapravo, najveći broj njih je podignut u 17. veku. Prelepe su sa tim svojim ukrasnim zabatima i brojnim prozorima. Inače, mnoge na pomenutim zabatima imaju čekrke, jer se samo na taj način mogu ubaciti kabastije stvari u stan. Elem, ovaj grad vredi videti zbog njegovog kompletnog ambijenta, zbog arhitekture, kanala, mostova, starih dereglija. Na kraju krajeva zbog te mreže kanala i zbog tih zgrada iz 16. i 17. veka Amsterdam je uvršten na Uneskovu listu svetske kulturne baštine.


Oude kerk.


   Ima u Amsterdamu i dosta velikih i značajnih crkava, od kojih se najviše izdvaja Oude kerk iz 13. veka, što je čini najstarijim zdanjem ovoga grada. Sledeća bogomolja koju sam posetio je Nova (Nieuwe) crkva iz 15. veka. Ona se nalazi na čuvenom Dam skveru, koji okružuje još nekoliko poznatih građevina, kao što su Kraljevska palata iz 17. veka i Muzej voštanih figura Madam Tiso. Na ovom trgu nalazi se i tzv. Nacionalni spomenik. To je u principu kenotaf (prazan grob) posvećen poginulim u II svetskom ratu. Podignut je 1956. godine, a tokom hipi perioda postao je mesto okupljanja dece cveća, od kojih su mnogi tokom noći spavali oko njega u svojim vrećama. Pošto su dosadili gradskim vlastima, ove su 1970. godine zabranile spavanje na Dam skveru, što je izazvalo nerede. Na kraju su se umešali holandski marinci, koji su se, navodno van dužnosti, organizovali i rasterali hipike.

Nacionalni spomenik na Dam skveru.

Kraljevska palata.


   Prođoh i pored pijace na kojoj se prodavalo semenje lala, cveća koje je zaštitni znak Holandije. Inače, ovu biljku je u 16. veku preneo iz Turske u Holandiju holandski ambasador kod Sulejmana Veličanstvenog. Kada je pre dvadesetak i više godina turska turistička organizacija počela da kao svoj simbol ističe cvet lale, holandski degeni su se bunili zbog toga. Na to su im Turci odgovorili kako je u mnogim osmanlijskim dzamijama iz 14. i 15. veka uobičajen ukrasni motiv lala i da će, čim im Holandjani pokažu stariju predstavu ovog cveta na nekoj od njihovih građevina, prestati da furaju lale kao simbol Turske.

Pijaca lala.

Amsterdamski pisoar.


   Drugi dan u Amsterdamu započeo sam posetom Rijks muzeja. To je jedan od popularnijih i poznatijih svetskih muzeja. Sama zgrada je ogromna, velelepna, a obilazak postavke je fenomenalno organizovan, što i ne čudi s obzirom da je ova građevina namenski pravljena za muzej. E sad, što se tiče izloženih eksponata, baš i nisam nešto oduševljen. Naime, gro postavke čini slikarstvo, a ja se baš i ne palim previše na tu vrstu umetnosti. Posebno mi je nezanimljivo flamansko slikarstvo, koje, naravno, dominira u ovom muzeju. Glavna Rijks-ova atrakcija je velika Rembrantova slikaNoćna straža”, oko koje se vazda tiska gomila ljudi. Među “highlight-e” ovog muzeja ubraja se još jedna slika ogromnih dimenzija, a to je “Bitka kod Vaterloa” Jana Vilijema Pinemana. U postavci ima dosta Rembrantovih slika, kao i nekoliko od Van Goga i Johana Vermera. Na mene su najveći utisak ostavila Vermerova dela.

Rijks muzej.



   Osim slika izložene su i kolekcije porcelana, makete brodova, tapiserije, dela azijske umetnosti itd. Privukli su mi pažnju “slajdovi” za tzv. čarobnu lampu, tj. preteču kinoprojektora iz 17. veka. Radi se o malim oslikanim komadima stakla, koji kada se stave u te lampe bivaju projektovani na zid ili platno. Prestave na tim “slajdovima” su uglavnom religiozne, šaljive ili lascivne prirode. Treba spomenuti i biblioteku ovog muzeja, koja je ujedno i najstarija biblioteka u Holandiji. To je velika, prava starinska biblioteka u nekoliko nivoa, sa drvenim policama, oslikanim plafonom, ogradom od kovanog gvožđa i spiralnim stepeništem.




   Na samom ulazu u izložbeni deo Rijks muzeja postavljen je dugački natpis koji sjajno dočarava u kakav debilizam srlja zapadna civilizacija. Elem, kao što već spomenuh većina artefakata ove ustanove pripada tzv “Zlatnom dobu Holandije”, koje je otprilike trajalo od 1588. do 1672. godine. To je period kada je stvorena Holandija i tokom kojeg je konstantno raslo bogatstvo ove države. Kao što to obično biva, uz ekonomski napredak cvetala je i nauka i umetnost. Razlog za taj sveopšti razvoj leži u pomorskoj trgovini i pre svega u prekomorskim kolonijama. Holanđani su, kao i svi drugi evropski kolonizatori, eksploatisali te daleke zemlje, bili surovi prema starosedeocima i bavili se trgovinom robljem. Onda su neki današnji zapadnoevropski mamlazi došli do zaključka da bi bilo dobro izbaciti iz upotrebe termin “Zlatno doba Holandije”, jer su tokom njega činjena brojna zlodela po kolonijama. Zbog tih dušebrižnih foliranata, tačnije debila, uprava Rijks muzeja je postavila pomenuti natpis, na kome piše da se slažu da je tokom “Zlatnog doba Holandije” bilo zločina po kolonijama, znaju za trgovinu robljem i da sve to osuđuju, ali da ne mogu da zbog toga menjaju termin “Zlatno doba Holandije” koji se već decenijama upotrebljava u istoriji umetnosti.



   Posetio sam i Muzej Van Goga, koji je smešten u jednoj modernoj zgradi svemirskog izgleda. Ok, njegovo slikarstvo mi je kud i kamo zanimljivije od flamanskih majstora. U Amsterdamu postoji još gomila kojekakvih muzeja, kao što su: Tropski muzej, Muzej kanabisa, Madam Tiso – muzej voštanih figura, Body World, Muzej seksa, Muzej prostitucije, Muzej nauke – Nemo itd. Nije mi padalo ni na kraj pameti da bilo koji od njih posetim, baš kao ni kuću Ane Frank, koja je izuzetno popularna među turistima.

Muzej Van Goga.



   Zbog svega što sam nabrojao, tj. zbog kulturnoistorijskih spomenika, muzeja, sjajne arhitekture, kanala, kao i zbog lepote i posebnosti ovoga grada, Amsterdam tokom cele godine opsedaju horde turista. Sve je to tačno, ali mislim da većina posetilaca ipak ovde dolazi zbog duge tradicije otvorenosti, liberalizma i tolerancije, odnosno da budem jasan zbog provoda, seksa i kanabisa.



   Najpoznatiji i najveći od nekoliko “Red light distict-a” u Amsterdamu smešten je u najstrožijem centru u tzv De Valenu. Kažu da je ovaj kvart još od svog osnivanja 1385. godine bio poznat po prostituciji, što i ne čudi s obzirom da je u blizini nekadašnje luke. Tokom 15. veka prostitucija u Amsterdamu je manje više bila legalna, što se promenilo krajem 16. veka, kada su brigu za duše Amsterdamaca preuzeli protestanti. Dame sumnjivog morala su proterivane, a korisnici njihovih usluga su ozbiljno kažnjavani. Međutim, prostitucija nije iskorenjena, nego je čak tokom 17. Veka i “Zlatnog doba Holandije” doživela procvat. Kada su Francuzi zauzeli Holandiju 1795. godine otpočela je nova faza “Red light district-a”. Zbog širenja polnih bolesti Napoleon je legalizovao prostituciju i uveo obavezne lekarske preglede kurvi. Sa tom politikom se nastavilo i kada su Francuzi napustili Holandiju 1813. godine. Krajem 19. veka usledile su nove akcije moralista protiv prostitucije. Po De Valenu su paradirali demonstranti sa biblijama u rukama, pevajući religiozne pesme i zahtevajući da se kurve proteraju. Na kraju se pokazalo da baš i nisu bili nešto uspešni, ali je njihovo delovanje dovelo do toga da se donese zakon po kome prostitutke više nisu mogle da stoje ispred svojih vrata vabeći mušterije, već samo iza zatvorenih prozora. Tako je nastala tzv. “prozor prostitucija” po kojoj je Amsterdam poznat.

   I dan danas prostitutke u seksi rublju sede u tim izlozima – prozorima. Kada naiđe mušterija otvori mu vrata i nakon što se dogovore oko cene i usluge klijent ulazi, a ona navlači zavesu. Cena je oko 40 do 50 eura za 15 do 20 minuta seksa. Svaka od tih sobica ima “panic button” i ukoliko mušterija pravi probleme za čas stiže obezbeđenje. Osim tih tipova što brinu o kurvama, kažu i da je ovaj deo grada pun policajaca u civilu, a uz to je krcat sigurnosnim kamerama, tako da je “Red light district” prilično sigurna četvrt. Inače, zabranjeno je fotografisanje tih izloga sa prostitukama i dešavalo se da one ili pripadnici njihovog obezbeđenja razbiju kamere moronima koji to ne poštuju. Moram još i da istaknem da su te devojke po izlozima izuzetno zgodne. Skoro svaka bi mogla da se bavi manekenstvom. Nađe se doduše i po neka debeljuca, ali mislim da je to zbog toga što ima ljudi koji takve vole. U svakom slučaju 90% riba su vrh. U izlozima oko Oude kerk crkve skoncentrisana je jedna grupa crnkinja. Osim De Valena postoji po Amsterdamu još par lokacija sa “prozor prostitucijom”, a jedna od njih je u delu grada De Pijp.



   Drugi razlog masovne posete turista Amsterdamu su kofišopovi, tj. lokali u kojima se slobodno konzumira kanabis. Prvi takav objekat otvoren je 1972. godine, a danas ih u holandskoj prestonici ima oko dvestotinak. Cene marihuane, hašiša i drugih proizvoda uopšte nisu velike ako ih uporedimo sa cenama svega drugog po Amsterdamu. Recimo unapred smotani dzoint u finoj pvc futroli je od 3 do 5, 6 eura. U principu, ti skuplji su jači. Mislim da su u pitanju kojekakve hibridne sorte. Inače, pušenje duvana, kao i marihuane pomešane sa duvanom je zabranjeno unutar lokala. Kakvi idioti! Takva je bar situacija u ovim poznatim kofišopovima u centru grada koji su puni turista. Ja sam par puta svraćao u jedan blizu mog hotela, koji je malčice udaljen od strogog centra i u  njemu su mogle i da se purnjaju cigarete. U kofišopovima se prodaju i kolači sa gandzom. Naizgled slični deserti mogu se kupiti  i po brojnim suvenirnicama po gradu, ali koliko sam shvatio u njima, valjda, nema THC – a. Ovi iz kofišopova “rade” – provereno, s tim što se dejstvo oseti tek nakon pola sata, a bogami i kasnije, posle sat vremena.

   Osim po kofišopovima i prostituciji Amsterdam je poznat i po biciklistima. Jebote, šta ga ih je! Kad samo pomislim kako mi ide na živce ova šaka jada što pedala po beogradskim ulicama. Ovde, bre, svi okreću pedale i staro i mlado, a izgleda i da su povlašćeni. Čini mi se da oni imaju prvenstvo nad svima i pešacima i automobilima. Uz to dobar deo njih vozi sumanuto, tako da sam video par dobrih lomljava.



   U Amsterdamu sam proveo tri dana i to je po meni dovoljno da se pristojno obiđe ovaj grad. Odličan je, ali kao što već rekoh, nema nekih posebno istaknutih pojedinačnih spomenika kulture, tako da kad vidiš tih par najpoznatijih stvari, jednostavno se prepustiš manje više nasumičnoj šetnji i uživaš u ambijentu. Tokom svakog od ta tri dana pešačio sam dnevno od 15 do 20 kilometara, što je i te kako mnogo za moje sjebane zglobove. Problem je i što je bilo hladno, vlažno i ne možeš da sedneš na neku klupu da malo odmoriš, jer su mokre. Ok, ima kafića, gde može da se isrče kafica, zvekne pivo, ali u njima ne može da se puši. Eto, još jedan razlog zašto zima nije baš idealna za putovanja. Dobar način da se odmore noge je jednočasovna plovidba kanalima. Nažalost zimi se mora u brodićima sa staklenom konstrukcijom, te fotke budu bezveze, ali je zato toplo. Slično krstarenje kanalima sam nedavno isprobao u Sankt Peterburgu, koga kao i Amsterdam krasi epitet Severna Venecija. Pošto mi se dopalo to u Piteru odlučio sam se i za ovu plovidbu po amsterdamskim kanalima. Bilo je ok. Sve u svemu dopao mi se Amsterdam. Dobar grad, sa sjajnim ambijentom, u kome ima šta da se vidi, a može i lepo da se provede.



   Što se tiče povratka, planirao sam da se tokom noći prevezem u Ajndhoven, a onda rano ujutro busom do aerodroma u kome bih problejao par sati do leta. Sve sam ja to lepo isplanirao, ali ispostavilo se da poslednji voz iz Amsterdama za Ajndhoven kreće oko 22,30h i da, valjda zbog vikenda, nema kasnijih polazaka. Pomislih, nema veze, čekaću par sati duže na aerodromu, a možda i nađem neki budzak da malo dremnem. I tako dođoh do aerodroma oko 1 sat iza ponoći, a aerodromska zgrada zatarabljena i otvara se tek u 4,30h. Osim mene muvalo se tu još dvadesetak raznih putnika, koji kao i ja nisu znali da se aerodrom tokom noći zatvara. U okolini nije bilo ni jednog jedinog lokala, restorana, koji je radio, a napolju hladno da se smrzneš. Pomisao da treba provesti više od 4 sata na toj hladnoći me je ozbiljno zabrinula. Cupkao sam pola sata, duvao u dlanove, a onda spazio da se nekakav atrijum u sklopu velike garaže renovira i da su vrata od tog prostora zatvorena uz pomoć par iskrivljenih eksera i nekoliko drvenih kajli. Zajedno sa jednim Bugarinom i dva Rumuna otvorili smo ta vrata i smestili se unutra. Tu je bilo kud i kamo toplije. Osim naše “balkanske ekipe” bilo je mesta za još svega par ljudi koji su nam se pridržili, dok je preostali deo ostao napolje na zimuri.  Bugarin je na to reagovao konstatacijom “Ko ih jebe kad nisu Balkanci”. Konačno je u 4,30h aerodrom otvoren, te sam se tamo okrepio kafom, klopom, a uspeo sam i da do polaska za Beograd odspavam sat, dva u jednoj udobnoj fotelji.

среда, 13. децембар 2023.

Ruski sever - video (7. deo)


 

Ruski sever - video (6. deo)


 

Ruski sever - video (5. deo)


 

Ruski sever - video (4. deo)


 

Ruski sever - video (3. deo)


 

Ruski sever - video (2. deo)